U sjevernom susjedstvu Ukrajine dosta opasno manevrira predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko. On je izjavio da Ukrajina prije nekoliko dana navodno udarila projektilima na bjeloruski teritorij, ali svoj posao je odradila protivraketna odbrana i sve ove rakete navodno bile srušene. Pri tome Lukašenko nije predstavio slike makar jedne srušene ukrajinske rakete.
Bjeloruski predsjednik koji je na izborima 2020. godine nevjerojatni šesti put proglasio sebe za šefa države nije bio prihvaćen od strane domaće opozicije i međunarodne javnosti. U Minsku i drugim većim gradovima su počeli neredi koji zamalo nisu pomeli sa vlasti bjeloruskog vladara. Razumljivo je da na pomoć Lukašenku priskočila službena Moskva. Ali za davanje potpore Vladimir Putin je zatražio od Minska ubrzavanje potpune integracije Bjelorusije sa Rusijom. Bjeloruski diktator nije imao izbora i preuzeo puno obaveza da bi ga Kremlj spasio od opasnosti gubljenja vlasti i preuzimanja Minska od strane demonstranata.
Aleksandar Lukašenko je veliki demagog koji se uspio izboriti za vlast po prvi put još daleke 1994. godine. On je imao puno jače protivnike u obliku zagovornika demokratskih i europskih promjena, kojih podržavala Bjeloruska narodna fronta i bivši komunisti koji su bili na vlasti u doba SSSR-a.
Treba spomenuti da u svoje doba u Bjelorusiji bio vrlo popularan lider komunističke partije Bjelorusiji Petro Mašerov. U doba SSSR-a vođa komunističke stranke Bjelorusiji, koja je naravno bila sastavni dio komunističke partije Sovjetskog Saveza, bio političar broj jedan. On je bio više po dužnosti nego predsjednik vlade ili šef bjeloruskog parlamenta. Komunisti bili su u SSSR-u partijom vlasti i to je bilo čak upisano u Ustav kao član 6. Petro Mašerov bio je prvi sekretar komunističke partije Bjelorusije od 1965. do 1980. godine. Za taj vremenski period puno uradio da unaprijedi svoj rodni kraj. Kao bivši partizan i heroj Drugog svjetskog rata bio je vrlo popularan u narodu za razliku od većine komunističkih lidera različite veličine, koji se ponašali birokratski, često neprofesionalno. Oni su gotovo svakog trenutka gledali na Moskvu za dobivanje uputa ili konstantno provjeravali politički kompas što se tiče službene linije komunističke partije koja se ponekad mijenjala poslije dolaska na vlast nove stranačke garniture. Inače Mašerov je bio izuzetak iz ove garde oportunista i nesposobnjakovića. Tako da se Bjelorusija kao sovjetska republika počela bolje razvijati u odnosu na druge regije SSSR-a. Mašerov počeo biti popularan ne samo u Bjelorusiji nego i šire. To se nije svidjelo nekima u Kremlju koji su bili oko tadašnjeg generalnog sekretara komunističke partije SSSR-a starog i pomalo nemoćnog Leonida Brežnjeva. Moskovska nomenklatura je već osjetila opasnost dolaska kompetentne i popularne osobe na čelo Sovjetskog Saveza koja nije trpjela slabašnost u upravljanju i podlost u ljudskom ponašanju. Tako 1980. godine Mašerov je poginuo u automobilskoj nesreći na povratku iz službenog puta iz Moskve za Minsk, koja izgleda nije bila slučajna. Ali iza svojih leđa leđima ostavio je jednu od najrazvijenih sovjetskih republika. Razgrađeni još u doba Mašerova kompleks nacionalne ekonomije djeluje još i danas. Većina sadašnjih bjeloruskih privrednih giganta bili su sagrađeni u doba tog talentiranog čovjeka i donosi Bjelorusiji korist i do današnjeg dana.
Tako u izborima 1994. godine Aleksandar Lukašenko je uspio pobijediti patriotske snage s jedne strane i udružene eks komuniste sa druge. On sam je bio komunista, ali sebe pozicionirao kao bjeloruski reformator i tako se uspio nametnuti u izbornoj utrci. Za svoju aktivnost par puta dobio po nosu od policije, ali vješto to iskoristio kao borbu za demokratiju protiv autoritarizma. Ipak, kad je došao na vlast počeo je polako koristiti represije protiv svojih političkih oponenata. Sa svakim novim dobivenim mandatom predsjednika države, koji nikad nije priznavala opozicija, pojačavao je pritisak na svakog ko nije prihvaćao njegov način vođenja zemlje. Uskoro sve je preraslo u otvoreni politički progon i personalne represije tim koji se usudili boriti protiv njegove vlasti. Poslije vodeći opozicioneri počeli umirati pri sumnjivim okolnostima ili jednostavno nestajati bez bilo kojeg traga. Lukašenko je zbog takvih stvari bio stavljen pod personalne sankcije niza demokratskih država.
24. februara ruska vojska napala Ukrajinu. Lukašenko je podmuklo dozvolio ruskim tenkovima, čitavoj vojnoj tehnici i vojnicima Ruske Federacije upasti iz svog teritorija. Tako da u prvi dan rata ruski vojnici su već bili u okolicama Kijeva koji je dosta blizu bjeloruskoj granici. Ovaj plan zauzimanja glavnog ukrajinskog grada zamalo je uspio zbog podlosti Lukašenka i službenog Minska. Putinska Rusija je napala Ukrajinu kao nekad hitlerovska Njemačka Francusku – ne samo direktno ali i preko druge zemlje. U slučaju nacista to je bila Belgija 1940. godine, a u slučaju rusista – Bjelorusija. Sa ove teritorije avijacija Ruske Federacije stalno je bombardirala ukrajinske gradove, ruske projektile često su bili lansirani na Ukrajinu baš iz Bjelorusiji. Ruska vojska koja je došla iz Bjelorusiji u čijim redovima bili su i bjeloruski vojnici dobrovoljci uništila je potpuno gradove Borodjanka i Gostomelj, razorila Irpenj, počinila ratne zločine i zločine genocida u Buči i okolnim selima. Lukašenko za ovo snosi personalnu političku i pravnu odgovornost. Umjesto toga on sada već nekoliko mjeseci sprovodi ratni manevri duž ukrajinske granice, sipa laži da Poljska navodno želi zauzeti zapadnu Ukrajinu i tu je Bjelorusija spremna to spriječiti, što Kijev smatra vojnom prijetnjom ukrajinskoj državi. Tako Lukašenko mora biti svjestan opasnosti pridruživanja ruskoj vojnoj agresiji. To može za njega postati posljednjim političkim tango. Njegov partner je Putin odlučio da nema više šta izgubiti. Ali Lukašenko može izgubiti sve.
- OGLAS -