Još jedan femicid u glavnom gradu Bosne i Hercegovine potresao je javnost prije nekoliko dana. Goran Ravlić, skupa sa svojom majkom Ledžibom, ubio je svoju suprugu Nerminu – na izrazito okrutan i podmukao način. Ovo je deseti slučaj femicida u Bosni i Hercegovini u protekloj godini.
Ubicama je određen jednomjesečni pritvor, kao i pomagaču Latifu Jašareviću. Užasni detalji ovog zločina svjedoče o Nermininim mučnim posljednjim trenucima života u stanu na Pofalićima.
“Goran Ravlić i Ledžiba Ravlić sumnjiče se da su, po prethodnom dogovoru, na okrutan način usmrtili 38-godišnjakinju, suprugu osumnjičenog Gorana Ravlića, u stanu u ulici Kolodvorska. Prvobitno su joj uskratili bilo kakvu vrstu komunikacije sa spoljnim svijetom, potom je danima psihički i fizički zlostavljali – usljed čega je nastupila smrt. Latif Jašarević sumnjiči se da nije prijavio ubistvo, iako je znao za to. Istovremeno, osumnjičenima je pokušao pomoći da ga prikriju. Tokom uviđaja, kojim je rukovodila dežurna kantonalna tužiteljica, u stanu su pronađeni predmeti namijenjeni za uklanjanje tragova izvršenja krivičnog djela”, prethodno je saopćeno iz Tužilaštva KS.
Deset femicida u protekloj godini, najčešće žrtve nasilja – žene
U posljednjih deset mjeseci, u Bosni i Hercegovini muškarci su ubili deset žena, njihovih partnerki.
Femicid – termin koji označava ubistvo žene iz mržnje, koje je motivirano spolom – sve je češće u bh. društvu i evidentno je u porastu. Bosna i Hercegovina još uvijek nema registar objedinjenih informacija o ubijenim ženama od strane njihovih partnera. Vlast, unatoč ratificiranju Istanbulske konvencije, zaustavila se samo na tome – pravde niti srazmjernih kazni za ubice nema. Mahom dobivaju premale zatvorske kazne, što postaje ustaljena praksa u bh. pravosudnom sistemu.
Bosanskohercegovačke žene trpe nasilje od adolescencije. OSCE-ovi podaci pokazuju da je manje od polovine žena u BiH (48%) iskusilo neki oblik nasilja – uključujući i nasilje od strane intimnog partnera, nepartnera, uhođenje ili seksualno uznemiravanje – od svoje petnaeste godine. Preciznije rečeno, skoro četiri od deset žena (38%) izjavilo je da su iskusile psihičko, fizičko ili seksualno nasilje.
Rađamo li se nasilni?
Svaka osoba pri rođenju genima stječe određene fizičke karakteristike, baš kao i određene crte ličnosti. Porazgovarali smo s psihologinjom Eminom Kučuk o ovim ljudskim karakteristikama. U razgovoru za FACE, ona napominje da je nasilje urođeni destruktivni nagon. Pojasnila nam je i šta se krije u pozadini tog nagona.
“Nasilje je urođeni destruktivni nagon s kojim se svi rađamo, a cilj mu je rasterećenje i smanjenje napetosti organizma”, kaže psihologinja Kučuk.
Dodaje da se nasilje manifestira u različitim oblicima, te da postoje različiti okidači. Znamo li mi, kao društvo u cjelini, prepoznati nasilje? Psihologinja Kučuk potcrtava da je ono normalizirano i da ga mi zapravo i ne znamo detektirati.
“Nasilje se pojavljuje u različitim oblicima i djeluje na različite okidače koji su uvjetovani unutarnjim faktorima, crtom ličnosti čovjeka, ali i situacijskim faktorima iz okoline. Nasilje je involvirano u sve sfere društvenog i privatnog života do te mjere da je normalizirano”, upozorava psihologinja Kučuk.
Nasilje u svakoj društvenoj pori: Kako ga prepoznati?
Veliki broj femicida u protekloj godini, ali i porazan način tretiranja žrtava nakon počinjenog zločina pokazatelji su da “crvene zastavice” prolaze neopaženo i da je društvo u cjelini needucirano.
“Studije o nasilju kazuju da velika većina populacije nije u stanju prepoznati nasilje, jer ne umiju definirati šta jeste nasilje, a šta nije! Ono uvijek počinje kao nevidljiva varijabla i ima svoje oblike i slojeve”, dodaje ona.
Podaci ženskih aktivističkih udruženja pokazuju da su korisnice sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini mahom osobe koje su završile srednjoškolsko obrazovanje, ali postoji i nekolicina visokoobrazovanih pojedinki. Ta obrazovna “raslojenost” nije primarna; nasilje se događa svuda i ne bira. Najveći problem predstavlja intelektualna nedostatnost.
„U slučaju kada je riječ o kognitivno kapacitiranim pojedincima, ponajmanji je problem educirati pojedinca, promijeniti šablon ponašanja, te pojedinca izvući iz kruga nasilja. Pitanje je šta ćemo sa žrtvama nasilja koje nisu kognitivno kapacitirane iz različitih uzroka, a koji su žrtve nasilja…“, pita se psihologinja.
Nasilje nije samo fizičko – kako se često misli. Postoji više vrsta i podvrsta nasilja i svijest o poznavanju karakteristika doprinijet će boljem razumijevanju, ali i prepoznavanju.
Svjetska zdravstvena organizacija nasilje dijeli u tri velike skupine koje se dalje granaju: a) nasilje prema samome sebi, koje uključuje samoozljeđivanje i samoubistvo;
b) međuljudsko nasilje koje se odnosi na nasilje u porodici – nasilje nad djecom, nasilje nad partnerom i nasilje nad starijom osobom i nasilje unutar zajednice – nasilje prema osobama koje nasilnik poznaje i nasilje prema osobama koje nasilnik ne poznaje;
c) kolektivno nasilje je uglavnom organizirano i usmjereno od jedne grupe prema drugoj u svrhu ostvarenja političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva.
Psihologinja Emina Kučuk detaljno je opisala koje vrste nasilja postoje i šta je sve nasilje u svojoj osnovi. Napominje da teške posljedice po žrtve ostavlja i psihičko nasilje koje na koncu može dovesti i do samoubistva.
„Kada se namjerno uskraćuju zadovoljavanje bazičnih potreba za hranom, smještajem, odjećom, pažnjom, ljubavlju, nadzorom i sličnim potrebama – riječ je o zanemarivanju i zlostavljanju. Psihičko zlostavljanje je često uvod u fizičko ili je njegov pratilac. Seksualno nasilje se odnosi na seksualne ucjene, prinude, silovanja, slanje bezobraznih videa, SMS-ova ili e-mailova žrtvi i sl. Šteta nanesena žrtvi ili ozljede mogu biti tjelesne, psihičke i socijalne. Tjelesne ozljede, zbog kojih žrtve posebno pate, teške su tjelesne ozljede koje dovode do invaliditeta i usmrćenja. Dosadašnja praksa pokazala je da su, osim prethodno navedenih tjelesnih ozljeda, mnogo teže psihičke ozljede žrtve koje za posljedicu imaju depresiju i strah; regresivno ponašanje i ponašanje na vlastitu štetu; kognitivne poremećaje i samoubistvo“, potcrtava psihologinja Kučuk.
Nermina danima bila zlostavljana u zgradi, reakcija komšija izostala
Jučer je u Hrasnici na vječni počinak ispraćena Nermina Krajina – mučki ubijena, danima zlostavljana tridesetosmogodišnja Sarajka u Kolodvorskoj ulici u Sarajevu. Njen ubica, Goran Ravlić, i ubicin pomagač, Latif Jašarević, pokušali su se riješiti njenog tijela, ali i stvoriti sebi alibi posjetom Nermininog brata. Prema svjedočenju policijskih organa koji su vršili uviđaj, na terenu su zatekli užasavajuće stanje i tijelo u fazi raspadanja.
Opravdano se postavlja pitanje kako komšije nisu čule ili reagirale na buku i zlostavljanje, s obzirom na to da se u medijima pojavila i informacija da je ubica Goran Ravlić netom prije okrutnog ubistva uznemiravao i stanare.
Psihologinja Emina Kučuk objasnila je moguće razloge nereagiranja posmatrača / svjedoka u sredini u kojoj se događa nasilje, odnosno zločin. Još jednom je podvukla da svaki pojedinac mora reagirati čak i na nasilnu naznaku!
„Svi moramo reagirati na svaku naznaku nasilja! Postoji fenomen koji se zove podijeljena odgovornost, a koji opisuje takve situacije – što je veći broj ljudi prisutan, sve je manja mogućnost da će neko reagirati. Svako očekuje da će to učiniti neko drugi“, ističe ona.
Žena ženi ne smije biti vuk!
Česta „rascjepkanost“ unutar ženskog kolektiviteta uzrokuje nastavak lanca nasilja, a na prekidu opetovanog nasilja mora se aktivno raditi. Glavni „alat“ je empatija, smatra psihologinja.
„Žene moraju biti složnije u rješavanju ovog problema. Kad kolegica vidi da se vrši nasilje nad drugom – ne smije okrenuti glavu. Ne smije osuđivati; ne treba donositi zaključke apriori, treba sagledavati širu sliku… Empatija je ključna i ne smije biti selektivna!“, zaključila je psihologinja Emina Kučuk na kraju razgovora za FACE.
Ukoliko ste žrtva nasilja, pozovite brojeve telefona: 1265 ili 033/222-000.