U većini zemalja troškove estetskih plastičnih operacija, osim kada je riječ o medicinski potrebnim zahvatima, zdravstveno osiguranje ne pokriva. No u Brazilu je situacija potpuno drugačija. Plastične operacije izvode se u javnim bolnicama, u većini slučajeva su besplatne, a država sufinancira gotovo pola milijuna takvih operacija godišnje.
Dio je to posebne i dugogodišnje brazilske tradicije koju možemo nazvati ‘pravo na ljepotu’. I to pravo trebalo bi biti dostupno svima. No iako se ova mogućnost čini nevjerojatna ona ima i svoju negativnu stranu. Tako će većina pacijenata koji su koristili ove zahvate reći kako su se često osjećali poput ‘pokusnih kunića’.
Najčešće je riječ o ženama koje muku muče s održavanjem standarda ljepote, bez koje u Brazilu, kako su same rekle, ne mogu ništa. Ljepotu se smatra važnom za dobivanje posla, pronalazak partnera i rješavanje raznih životnih problema, piše Quartz.
Upravo ovakav način života u kojem je ljepota postala ‘must have’ doveo je do toga da je Brazil postao druga zemlja na svijetu po broju estetskih zahvata, a na njih se se čeka po nekoliko mjeseci ili više od godinu dana. Godišnje ih se na području Brazila obavi više od milijun.
Kako besplatno?
Brazil tako provodi politiku u kojoj je pravo na zdravlje ljudsko osnovno pravo, pa time i besplatno. Ostaci su to socijalnog aktivizma nakon godina diktature koji su uvedeni u zakon još 1988. godine. Unatoč tome javne bolnice nedovoljno su financirane, pa oni malo bogatiji Brazilci, svoje zdravlje ipak povjeravaju privatnim klinkama.
U Brazilu tako postoje dva sistema, onaj privatni luksuzni i onaj javni kojem nedostaje financijskih sredstava, ali osigurava dovoljno besplatnih usluga za srednji stalež i one siromašnije. Između ostalog i plastične operacije su na toj listi osnovnih, besplatnih usluga. Za to je uvelike zaslužan kirurg Ivo Pitanguy.
Taj ‘papa plastičnih operacija’ kako su ga nazivali, još je davnih 50-ih godina prošlog stoljeća uvjerio tadašnjeg predsjednika Juscelina Kubitscheka, kako je “pravo na ljepotu” temeljno ljudsko pravo unutar sustava zdravstvene zaštite. Kako je tada govorio, ‘ružnoća’ je ljudima stvarala niz problema, posebno psihičkih, pa je zapravo rješavanje tog problema postalo i važno, iz gotovo humanitarne potrebe.
Prvi institut u kojem su se obavljale plastične operacije za siromašne otvorio je 1960. godine. Institut je zapravo bio poput škole, a na pacijentima su se usavršavali budući kirurzi. I to je bio pun pogodak, uspješna razmjena koja je liječnicima omogućavala da stječu iskustvo i razvijaju znanje, a siromašnim građanima Brazila da besplatno ili po jako malim cijenama poprave na svom tijelu ono što misle da popraviti treba.
Mladi hirurzi na njima uče raditi
Alvaro Jarrin, autor knjige The Biopolitics of Beauty, koji je proveo niz istraživanja na ovom području, primijetio je kako su najčešći korisnici zahvata nekad davno bile žrtve požara, s opečenim dijelovima tijela i različitim deformitetima. No u većini klinika u kojima je proveo svoje istraživanje, gotovo 95 posto takvih zahvata postalo je zapravo estetske prirode. U većini slučajeva upravo liječnici pomiču granice koje omogućavaju takve zahvate.
Veliki interes za takve operacije imaju mladi budući kirurzi koji na takav način stječu iskustvo u estetskim zahvatima koje poslije mogu iskoristi radeći u nekim privatnim klinikama, no malo interesa imaju za rekonstruktivne zahvate koji poboljšavaju i utječu na zdravlje pacijenata. Većina kirurških inovacija testira se u javnim bolnicama, pa su tako i pacijenti koji tamo odlaze izloženi velikom riziku. Među njima ima i mnogo nezadovoljnih.
Jedna od njih je i Renata koja je operirala dojke. Nakon zahvata dobila je infekciju s kojom se borila nekoliko mjeseci, a ostali su joj i veliki ožiljci. Razmišljala je o tužbi, no odustala je kada je shvatila da će potrošiti jako puno novca na medicinsku evaluaciju. I znala je kako odšteta neće biti velika. Na kraju se nagodila i dobila još jedan besplatan zahvat s kojim bi trebala popraviti učinjeno.
I dok se pacijenti bore sa strahom od mogućih posljedica ovakvih tretmana, plastični kirurzi s oduševljenjem dočekuju bilo kakvu mogućnost testiranja novih tehnika, bez obzira koliko one riskantne bile. Jedna od riskantnih tehnika je ‘bioplastika’ u kojoj se u tijelo ubrizgava tekući spoj PMMA kako bi se trajno izmijenio izgled pacijentovog tijela.
Ljepota je sve – ali zdravlje je još važnije
Diljem svijeta brazilski kirurzi poznati su po svojim vještinama, znanjima i tehnikama. Upravo te vještine ‘bruse’ na pacijentima u javnim bolnicama. Jedan američki kirurg upitan zašto su brazilski kirurzi tako dobri odgovorio je kako su oni pioniri. I to zato što “u Brazilu nemaju institucionalnih ili nekih legalnih granica koje bi ih sprječavale u razvoju novih tehnika. Mogu biti kreativni koliko žele”.
Pacijenti s druge strane trebaju imati puno povjerenja u liječnike. A svoju prijeko ‘potrebnu’ ljepotu mogu dobiti besplatno, no ne mogu se, ako nešto pođe po zlu, žaliti. U zemlji u kojoj je ljepota od životne važnosti, nažalost to je rizik kojeg moraju preuzeti.
(24sata.hr)