Vlasnik skromne prizemnice, koju je unajmila obitelj Sović, mislio ju je obnoviti, ali više ne želi niti odškrinuti njezina ulazna vrata.
– Dovest će bagere i sravniti je sa zemljom, tako mi je rekao – priča policajac za Jutarnji list koji osigurava mjesto zločina dok njegovi kolege utvrđuju na koji je način, kojim redom i iz kojih razloga Admir Sović (37) unutra ubijao svoju djecu, dvogodišnjeg i sedmogodišnjeg dječaka te curicu u dobi od šest godina.
Ovaj dio Bihaća je miran, pun obiteljskih kuća s lijepim okućnicama. Preko puta Sovićevih je hotel s tri zvjezdice, a s druge strane kafić Škorpion i sportska kladionica. Ljudi koji prolaze u automobilima uspore, a pješaci pognu glavu. Čaršija u ovakvim situacijama voli iznositi dokaze i suditi prije suda, ali ovdje svi samo sliježu ramenima. Kad se spomenu imena ove dječice, više ništa nije važno, pa ni tko je za sve kriv.
– Bio je miran čovjek, teško mi je reći jednu lošu riječ protiv njega. Pušio je, ali nikada nije popio kap alkohola, uzeo bi kavu i Coca-Colu. Nikada ni s kim nije bio u sukobu. Leila je voljela popiti i voljela se provesti, to stoji, ali on joj to nije branio. Mladu ju je oženio, još nije bila ni punoljetna, a sirotinja, htjela se provest – kaže konobarica iz Škorpiona. Admir je zarađivao popravljajući vrtne kosilice i ostale strojeve imućnijim susjedima, Leila je povremeno odlazila u inozemstvo čuvati djecu, nešto je malo konobarila, a onda je položila ispite za zaštitarku. Zato je Admir pitao susjedu Dervišu Mušić bi li mu pazila na djecu.
– Rekao je da će Leila uskoro početi raditi u banci kao zaštitarka pa me pitao bih li tu i tamo pripazila djecu. Ja sam očekivala da bih te stvari trebala dogovarati s njom kao majkom, a ne s njim. Osim toga, radila sam za neke žene po kućama pa sam ga odbila. Ubrzo je Leila prestala dolaziti, ali ne zbog posla, nego zato što ga je napustila. Susjeda mi je ispričala da joj je rekao kako je Leila dobila posao u banci, ali da s posla odlazi majci, a ne kući jer ga je ostavila – priča susjeda Derviša.
Mnogo je onih koji upiru prstom u majku, postavljaju joj stotine pitanja preko društvenih mreža, a glavno je – zašto nije povela djecu. Ona se ne može braniti jer je doživjela psihički slom, pod sedativima je završila na psihijatriji bolnice u Bihaću sat nakon što su joj rekli što se dogodilo. U njezino ime javnosti je pismo poslala njezina sestra i u njemu potvrđuje da je Leila ostavila muža, “ali ne zato da bi živjela s nekim drugim, već da bi sebi i djeci, a na kraju i tom ljudskom otpadu iako to nije zaslužio, osigurala uvjete za život”
– Ali, pošto mi živimo u civilizaciji gdje je neprihvatljivo da obitelj izdržava žena, a ne muž, njemu se to nije svidjelo. On je bio pravi primjerak onog teškog balkanskog primitivizma, nećeš raditi ništa, ali neću ni ja. Njegovo razmišljanje je bilo: ‘Šta ona ima ići raditi kraj mene živog?’ Njemu je smetalo to, on je lakše podnosio da djeca sjede gladna u kući nego da, ne daj Bože, žena radi, a on mora biti u kući, čuvati djecu i biti s njima. Kao, zaboga, kakav je to muškarac koji sjedi kod kuće dok žena radi? To je neprihvatljivo, što će ljudi misliti o njemu – navodi sestra, dodajući da je Leilu suprug fizički i psihički maltretirao te da joj, nakon što je otišla, nije dopustio da dolazi kući i viđa djecu.
– I prijetio joj je. Prijavila je to policiji koja nije ništa poduzela, rekli su da se obrati Centru za socijalni rad koji čeka da se ovako što dogodi kako bi se poduzele mjere onda kad je kasno. Možete kriviti majku koja u svojoj glavi više nema razlog da ostane na ovom svijetu, koja će biti obilježena za cijeli život, koja sada leži vezana za krevet, koja će za koji dan morati klanjati ne jednu, ne dvije, nego tri dženaze!
Dženaze za svoje troje djece, a dvoje je već izgubila pobačajem. Možete li razumjeti kakva je to bol, za nju, za nas, njenu obitelj – pita Leilina sestra.
Policija je obavila svoje, pokupili su trake kojima ograđuju tragedije i otišli. Ostala je zla tišina. Snijeg je počeo padati gušće i prekrio je prljavo dvorište. Tri, četiri biciklića naslonjena su na kuću, pred njom se dječja odjeća i dalje suši, a tenisice malenih brojeva čekaju na otiraču, dnevnik.ba