Zaista znaju biti smiješni izrazi lica pacijenata kad me ugledaju i vide da nisam bijelac. Ali to je samo ono prvo iznenađenje, nikome to ne smeta. Nisam imao do sada neugodnih iskustava na poslu, da je netko odbio da ga pregledam. A djeca znaju biti vrlo slatka i simpatična pa me žele dotaknuti kako bi se uvjerila da je moja koža, unatoč boji, ista kao njihova. Meni je to super.
Priča kroz smijeh doktor Arnold Ojwang (28) na gotovo tečnom hrvatskom jeziku. A naučio ga je u proteklih osam godina, koliko je ovdje. Dok se stanovnici iseljavaju, Arnold je stigao iz daleke Kenije. Za malenu Hrvatsku čuo je još davne 1998. godine kad je nogometna reprezentacija osvojila bronzu na SP-u u Francuskoj, a u nju je došao na fakultet. Potom je ovdje našao sreću, ljubav i posao pa je tako i ostao. Živi u Zagrebu, a radi u Zavodu za hitnu medicinu Zagrebačke županije, trenutno u Samoboru.
Iako voli hrvatsku kuhinju, posebno burek, ćevape i sarmu, iz Kenije mu nedostaje afrička hrana puna začina, kao i obitelj, četiri brata i dvije sestre, koje je vidio prije pet godina.