Vedad Šurković je podjelio svoju priču o Čeči, nedavno preminulom bivšem košarkašu i legendi Bosne
Za Čeču sam prvi put čuo u jednoj od priča Darija Džamonje. Kao i svaki put kada me Dacina priča oduševi, a to je uvijek, brže bolje izguglam ime kafane ili glavnog lika iz priče kako bih vizualizirao opisane događaje i pokušao sebe smjestiti u vrijeme i na mjesta koja se spominju. Tako sam se jedne prilike privremeno „uselio“ u stan u Kranjčevićevoj ulici čiji je vlasnik bio Dario Džamonja, a njegov tadašnji cimer bio je Zdravko Čečur. Kao nekoga ko voli sport, jasno je zašto me na prvu zaintrigirala priča o zajedničkom životu i dogodovštinama mog omiljenog pisca i tadašnjeg košarkaša KK Bosna.
Džamonja u svojoj priči navodi da mu je cimera tada pronašao, ni manje ni više, nego tadašnji trener Bosne, Bogdan Tanjević, i nemoguće je ne zapitati se otkud Boši ideja da jednog svog košarkaša smjesti u stan sa piscem o čijem je boemskom načinu života znalo cijelo Sarajevo. Ali košarka je tada bila potpuno drugačija igra, sa naglaskom na „igra“, u odnosu na ono što gledamo danas, i ispostavilo se da su Džamonja i Čečur poprilično uspješno funkcionisali kao cimeri. Kada bi po povratku iz kafane ili sa sličnih kulturnih uzdizanja zaboravili ključeve od stana, Čečur je sa svojih 204 centimetra jednostavno prolazio kroz njih. Ostalo je urezano u mojoj memoriji da su cimeri ponekad znali otići do Trebinja da obiđu roditelje mladog košarkaša, i da je Zdravko uvijek odbijao nazdraviti sa ocem i Dacom, uz repliku „tata znaš da ne pijem“.
Zdravko Čečur je bio jedan od glavnih igrača KK Bosna kada su studenti krčili svoj put iz druge u prvu ligu Jugoslavije. Tu ekipu Boša Tanjević je godinama pripremao da postanu prvaci Jugoslavije, a kasnije i Evrope. Zdravko nije bio dio tih šampionskih timova na parketu, ali je itekako učestvovao u kreiranju timskog duha potrebnog za takve uspjehe. Posebno se vezao za mladog igrača koji je stigao iz tuzlanske Slobode i jedan je od najzaslužnijih što se Mirza Delibašić tako brzo aklimatizovao na grad i klub i počeo pisati najljepše stranice u historiji KK Bosna. Nekoliko godina nakon što sam u Dacinim pričama upoznao Čeču, konačno sam ga upoznao i uživo.
Na FACE TV smo pravili serijal „Maximus Olympicus“ kroz koji smo ispričali životne i sportske priče velikog broja sportista koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, a ujedno su osvajači olimpijskih medalja. Zdravko Čečur nije bio jedan od njih, ali je bio jedan od najvažnijih ljudi u životu najvećeg sportiste kojeg je BiH ikada imala. Čečur je bio ne samo saigrač Mirze Delibašića u njegovim prvim godinama u KK Bosna, već i njegov vjenčani kum na vjenčanju održanom u Trebinju. A Čeča je imao dva kuma, Mirzu i Davorina. Najbolji mogući sagovornik za priču o Kinđetu. On je za mjesto sastanka, logično, predložio FIS. Naručio je duplu votku i počeo sipati priče svojim promuklim i hrapavim glasom. Kinđetovo vjenčanje, rođenje Darija i Danke, druženja u Sarajevu i Trebinju, dogodovštine iz svlačionice Bosne, Real Madrida, Jugoslavije i šta sve ne. Svega se perfektno sjećao. Nije bilo potrebe da postavljam pitanja, samo bih pokvario priču. U toj epizodi o Kinđetu koja traje nekih 70-ak minuta govorili su Moka Slavnić, Žarko Varajić, Sabit Hadžić, Rašo Radovanović, Mirko Novosel, Aco Petrović i mnoštvo velikana jugoslovenske košarke. Govorili su i Dario i Danko Delibašić, ali ničije priče nisu bile tako lijepe i slikovite kao Čečine.
Jednostavno nismo imali prostora emitovati sve što je tada izrečeno, doduše pola priča vjerovatno i nisu za televizije, ali iskreno se nadam da negdje u nekoj arhivi FACE TV postoji sirovina tog materijala. Par votki kasnije, dotakli smo se i Dace Džamonje i Davorina Popovića, i bilo je neminovno da javim producentu da se kamerman i ja taj dan nećemo vraćati na posao, već ćemo opremu razdužiti sutra. Od tog dana bili smo u stalnom telefonskom kontaktu.
Svakog Bajrama, prva poruka koju bih ujutro dobio bila je Čečina. Popili bi „kafu“ kada bi dolazio u Sarajevo, ali su ti dolasci postajali sve rjeđi zbog njegovog zdravstvenog stanja. Do unazad nekoliko godina, nikada nije propustio doći u Sarajevo na godišnjicu smrti Mirze Delibašića i Davorina Popovića. Njemu je to bilo sveto. Prije par godina pročitao sam u novinama kako Čeča živi u Domu penzionera u Trebinju. Nije mi bilo drago na prvu, kada sam pročitao tu vijest, ali mi je sa osmijehom objasnio da je ustvari otišao na bolje. Procijenio je da mu je pametnije prodati stan i od tog novca uplaćivati sebi smještaj u ustanovi u kojoj će mu neko drugi pripremati obroke i sobu, umjesto što bi to radio sam. Sinovi žive vani pa je tako na neki način olakšao sebi život.
„U domu samo prespavam, a ostatak dana landaram po gradu“. Prije dva ili tri ljeta sam se sa Enom vraćao iz Crne Gore i u povratku smo odlučili ići preko Trebinja kako bi svratili do doma i posjetili ga. Nismo ga zatekli tamo. Recepcioner ga je pozvao, a on je bio negdje u gradu na ručku sa prijateljima. Ostavili smo votku, baklavu i CD na kojem je bila emisija o Kinđetu koju sam mu ranije obećao donijeti i nastavili za Sarajevo. Nisam se predstavio recepcioneru ali mi je tu noć stigla poruka da su sva tri poklona odlična. Mimoišli smo se taj dan u Trebinju, baš kao i pretprošle godine kada je bio u Sarajevu, a ja imao neke obaveze, pa nismo mogli uskladiti termin za „kafu“. Nismo se više nikada vidjeli. Jučer je preminuo u Trebinju i otišao kod svog kuma.
Drago mi je što su sinovi bili sa njim tih posljednjih dana, jedan od njih se zove Davorin. Pročitao sam i da je Danko Delibašić prošlog ljeta snimao Čeču za dokumentarac koji je radila neka produkcija iz Španije i nadam se da ću uspjeti to nekada i pogledati. Te priče je nemoguće prepričati osim ako ih Čeča direktno ne priča. Zdravko Čečur je bio veći Sarajlija od mnogih koji su se rodili u Sarajevu. Ko ga nije upoznao, ne zna šta je propustio.
Neka mu je vječna slava. Sa osmijehom na licu zamišljam kako večeras izgleda dernek na kojem su Kinđe, Pisac, Pjevač i Čeča