Nakon serije protesta i sukoba na ulicama više ništa nije bilo isto, a negdje je situacija prerasla i u građanske ratove koji i dalje traju.
Sve je počelo u Tunisu, kada se 17. decembra 2010. godine, zapalio prodavac Mohamed Bouazizi u znak protesta protiv policijske korupcije.
Ovaj čovjek nikada nije imao namjeru promijeniti svijet. Rođen je u provinciji u Tunisu, daleko od centara moći u Washingtonu, Europi, pa čak i svoje prijestonice. Međutim, izazvao je velike promjene koje su napravile pravi bum u 21. vijeku. Njemu je državna službenica Faida Hamdi zaplijenila štand s povrćem.
U trenutku očaja, Bouazizi se zapalio ispred zgrade u kojoj je Hamdi radila. Za nekoliko nedjelja je preminuo, na desetine mladih Arapa učinilo je isto, izbili su masovni protesti, svrgnut je autoritartni predsjednik Tunisa Zine El Abidin Ben Ali i Arapsko proljeće je počelo.
Ona je nekoliko godina nakon toga izjavila da se osjeća odgovornom.
“Ponekad poželim da to nisam uradila”, izjavila je Hamdi britanskom “Daily telegraphu” u jedinom intervjuu koji je odlučila dati povodom pete godišnjice, 2015. godine.
Njen glas se do tog trenutka nije mogao čuti. Članovi Bouazizijeve porodice postali su poznati u nedjeljama nakon njegove smrti, a tadašnji unezvereni i uzdrmani Ben Alijev režim uhapsio je Faidu Hamdi čim su protesti počeli.
“Osjećam se odgovornom za sve”, dodaje Hamdi. Njen glas je drhtao dok je govorila o traumatičnim posljedicama i pet godina koje su transformisale Bliski istok, ali očigledno nisu promijenile dovoljno u provincijskim gradovima kao što je Sidi Buzeid.
“Ponekad krivim sebe i mislim da je sve to zbog mene. Oblikovala sam historiju budući da sam ja ta koja je bila tamo i moje je djelovanje doprinijelo tome. Pogledajte nas sada, a istovremeno Tunižani pate, kao i obično”, kaže Hamdi.
Smrt Mohammeda Bouazizija pogodila je arapski svijet pravo u živac. Mnogi mitovi su ispričani o njegovoj priči i o priči Faide Hamdi jednako kao i o prirodi pobuna i padova koji su uslijedili, prenosi Jutarnji.hr.
Korupcija, paralizirajuća birokratije i represivne policijske države držale su pod kontrolom i usporavale su razvoj većinom mlade populacije širom regije, a žrtve takvog sistema vladavine nisu imale mnogo načina za izražavanje svog nezadovoljstva osim kroz ekstremne aktivnosti.Međutim, tada 2015. godine Hamdi je istakla da su ona i Bouazizi gurniti u stranu.
“I Muhammed Bouazizi i ja smo žrtve. On je svoj život izgubio, a moj nikada poslije nije bio isti. Kada pogledam regiju i moju zemlju, svega mi je žao. Smrt je svugde, ekstremizam cvjeta i ubija prelijepe duše”, kaže Faida Hamdi.
Događaji koji su počeli u decembru 2010. godine na Bliskom istoku i sjeveru Afrike poznati su kao “Arapsko proljeće”, a ponekad i kao “Arapsko proljeće i zima”, “Arapsko buđenje” ili “Arapski ustanci”, iako nisu svi učesnici Arapi.
Građani su željeli smjenu vlasti, diktatorskih režima koji su na čelu države već decenijama, ali nisu mogli ni da pretpostave šta ih sve čeka.
Vlasti su često na demonstracije odgovarale nasiljem, kao i provladinim protestima i kontrademonstracijama. Protesti su imali oblike građanskog protesta sa demonstracijama, marševima kao i korištenje društvenih mreža, pa je tako čitav svijet imao priliku vidjeti šta se dešava.
Prvi protesti u decembru 2010. godine započeli su u Tunisu i Egiptu početkom 2011. godine, zatim Libiji, Bahreinu, Siriji i Jemenu, Alžiru, Iraku, Jordanu, Maroku i Omanu, kao i na granicama Izraela i manjih protesta u Kuvajtu, Libanu, Mauritaniji, Saudijskoj Arabiji, Sudanu i Zapadnoj Sahari.
Tunis
Nakon Bouazizija otkriveno je da je samospaljivanje već postala česta pojava u Tunisu te da je 15 posto svih pacijenata koji su primljeni u tuniške bolnice s opekotinama svoje rane zaradilo tim putem.
Za šest mjeseci, više od 100 Tunižana se spalilo, a u tome ih je slijedilo još barem toliko drugih osoba širom arapskog svijeta, od Maroka do Saudijske Arabije i Iraka.
Uprkos tome nije bilo mnogo onih koji su mogli da zamisle haos koji će uslijediti, čak ni kada je predsjednik Ben Ali nakon višenedjeljnih demonstracija popustio i zajedno sa svojom ženom i tuniškim zlatnim rezervama avionom zbrisao u Saudijsku Arabiju.
Tunis je napustio 14. januara 2011. godine. Poslije bjekstva Ben Alija, formirana je privremena vlada, uključujući i članove vladajuće stranke KDO u nekim ministarstvima i članove opozicije u drugima. Vlada je trebalo da obavlja tehničke poslove do novih izbora, 60 dana poslije reformi starog režima.
Međutim, pet opozicionih ministara napustili su vladu gotovo odmah i 21. januara 2011. godine su nastavili sa uličnim protestima u Tunisu i drugim gradovima i tražili nove da bude raspuštena vlada u kojoj će biti ministri iz stranke Ben Alija.
Protesti u Tunisu su poznati pod nazivom kao Tunižanska revolucija dostojanstva. U zapadnim medijima se ovi događaji obično nazivaju Jasmin revolucija.
Tunis je uspio da izbjegne ratove i sukobe. Građani su dobili svoju demokratiju i pravo da se njihov glas čuje. Međutim, sve ostalo je isto, a politička garnitura iz režima Ben Alija se polako vlaća na političku scenu.
Korupcija i nepotizam su veoma rasprostranjeni. Ekonomija je u teškoj situaciji, a policijska brutalnost je i dalje nekažnjiva. Hapšenja i premlaćivanja su i dalje česta. Među građanima i postoji strah od terorističkih napada.
Nezaposlenost je velika, a najteže su pogođeni oni koji visoko obrazovani. Na sve ovo neki bi rekli da nada u bolje sutra i dalje postoji, prenosi Independent.
Egipat
Nakon Ben Alija u Tunisu, dugogodišnji egipatski predsjednik Hosni Mubarak sišao je sa vlasti poslije 18 dana demonstracija na trgu Tahrir u Kairu. Protesti su počeli 25 januara 2011. godine. Protesti su počeli kao marševi desetina hiljada ljudi u Kairu da bi se ubrzo proširili na druge gradove Egipta.
Iako su politički motivisane demonstracije bile uobičajene u Egiptu i prethodnih godina demonstracije sa početka 2011. godine se odlikuju masovnošću i činjenicom da demonstranti potiču iz najrazličitijih socijalnih i vjerskih grupa.
U pitanju su najveći protesti od 1977. godine i takozvanih Pobune za hljeb, kada je desetine hiljada ljudi protestovalo protiv mjera države, motivisanih pritiscima Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, da se obustavi finansiranje ishrane za najsiromašnije slojeve.
Demonstranti su iskazali svoje nezadovoljstvo u vezi sa velikim brojem političkih, socijalnih i ekonomskih problema. Ovi protesti su obustavili privrednu proizvodnju, ali su i smanjili broj turista, pošto je zemlja u tom momentu ocjenjena kao izuzetno nebezbjedna.
Nakon pomenutih protesta, u julu 2013. je došlo do državnog udara, s ciljem svrgavanja s vlasti dotadašnjeg predsjednika Muhameda Mursija. Povod za puč bili su masovni protesti širom zemlje koji su otpočeli krajem juna a omasovili se 1. jula. Vojska je 1. jula dala ultimatum Mursiju da razrješi krizu do 3. jula, ali pošto Mursi nije ništa postigao, srušen je s vlasti i stavljen u kućni pritvor.
General Abdel Fatah el Sisi objavio je 3. jula na javnoj televiziji da je uklonio Mursija s vlasti, suspendovao ustav i raspisao je nove izbore na kojima je i pobijedio.
Otvoreni prkos u Egiptu je danas rijetkost, a vlada predsjednika Abdela Fateha al-Sisija je omogućila malo prostora za politički diskurs ili neslaganje. Ekonomija zemlje ostaje u i dalje užasnom obliku, pri čemu inflacija prevlada i donosioci prihoda koji se bore da bi preživjeli.
Sukobi vlasti sa aktivistima za ljudska prava i novinarima traju bez presedana.
Libija
Protesti u Libiji su 2011. godine doveli do oružane pobune, koja je prerasla u građanski rat. Došlo je do višemjesečnih zračnih udara na ovu državu, najprije pod vodstvom nekoliko zapadnih zemalja, a potom i NATO-a. Udari su bili usmjereni isključivo protiv snaga pod komandom Moamera Gadafija.
U oktobru je uslijedila nova ofanziva, koja je dovela do pada grada, hapšenja i smrti višedecenijskog libijskog vođe, njegovog sina Mutasima, kao i nekoliko ljudi iz njegovog kruga.
Nakon završetka Arapskog proljeća, zemlja se podijelila na dva dijela, sa sve plemenima, klanovima i utjecajem terorističke grupe Islamska država. Situacija anarhije i građanskog rata traje i danas, a stanovnici se nadaju da će predsjedničkim izborima, koji bi trebalo da se održe sredinom ove godine, situacija barem stabilizovati.
Koliki je stvarni krah države, pokazuje i vijest koja je digla na noge cijelio svijet kada je otkriveno da se migranti iz Afrike u Libiji kupuju na licitaciji na modrenoj pijaci robova. Često se može čuti da Libijci počinju da žale za životom koji su imali za vrijeme Gadafija.
Sirija
Građanski rat u Siriji, oružani konflikt između predstavnika vlasti i opozicije u Siriji traje i do današnjeg dana. Počeo je 15. marta 2011. godine istovremenim demonstracijama u više sirijskih gradova protiv sirijske vlade i predsjednika Sirije Bašara al Asada, pod utjecajem Arapskog proljeća.
Demonstranti su tražili kraj vladavine Baas partije u Siriji, veća građanska i socijalna prava kao i odlazak sa vlasti Bašara al Asada. Protesti i demonstracije su kasnije prerasli u oružane sukobe a 2012. godine sukob pobunjenika i Vojske Sirije prerasta u građanski rat.
U proljeće 2011. sirijska vlada koristi Vojsku Sirije u gušenju protesta i demonstracija.Nekoliko gradova je opsjednuto, a u nekim gradovima je sirijska vojska koristila i vatreno oružje i pucala na demonstrante. Ovo je dovelo do revolta u samim oružanim snagama, pa je jedan broj pripadnika vojske dezertirao i priključio se demonstrantima, a kasnije su formirali Slobodnu armiju Sirije.
U rat u Siriji su uključene i brojne druge države koje podržavaju jednu od strana u sukobu. Rusija podržava vladu Bašara al Asada, dok se SAD nalazi na strani pobunjenika. Ovo područje je često bilo poprište i ličnih sukoba ovih zemalja.
Sirijsku vladu su više puta optuživali da je koristila hemijsko oružje nad svojim stanovništvom što je dovelo do bombardovanja od strane američkih vojnih snaga po naređenju američkog predsjednika Donalda Trampa. Pojeidni mediji i stručnjaci za međunarodnu politiku su ocijenili da bi ovo moglo prerasti i u veći sukob.
Nakon godina borbe između protivnika i pristalica sirijskog vođe, više od miliona ljudi je napustilo svoje domove, a sada traže svoju sreću po cijelom svetu ili čekaju svoju šansu izbjegličkim kampovima i na graničnim prijelazima. Na desetine hiljada ljudi je ubijeno, dok je dosta njih i uhapšeno i poslato u zatvore gdje trpe torturu.
I jedna i druga strana u konfliktu su optužene da su činile ratne zločine, zvjerstva i torturu nad zarobljenicima kao i korištenje civila kao živi štit. Za sada nema izgleda da će se nešto promijeniti. Mnogi Siriju ocjenjuju kao podjeljenu i uništenu zemlju, kojoj će trebati decenije i decenije kako bi se oporavila od sukoba koji i dalje traju.
Jemen
Pobuna u Jemenu nakon nakon početne faze i revolucije u Tunisu, dogodila sa istovremeno sa egipatskom revolucijom i drugim masovnim protestima na Bliskom istoku početkom 2011. U ranoj fazi, protesti u Jemenu su u početku bili protiv nezaposlenosti, loših ekonomskih uslova i korupcije, kao i protiv predloga vlade za izmjenu ustava. Zahtevi demonstranata su bili poziv za jemenskog predsjednika Alija Abdulaha Saleha da podnese ostavku.
U februaru Saleh najavio da se neće kandidovati za reizbor u 2013. i da neće predati vlast svom sinu. U maju je odbio da potpiše sporazum tranzicije. Šeik Al-Ahmar Sadik, šef Hashid plemenske Federacije, izjavio je podršku opoziciji. Sa njegovim naoružanim pristalicama, došao je sukob sa snagama bezbjednosti u glavnom gradu Sani. Teške ulične borbe su uslijedile i obuhvatale su artiljerijsko i minobacačko granatiranje.
U junu, potpredsednik Abd. al Rabu Mansura Al Hadi je preuzeo vršenje dužnosti predsjednika, dok je Saleh odletio je za Saudijsku Arabiju da se liječi. Demonstranti su slavili pobjedu i da je došlo vrijeme za transfer vlasti, ali jemenski zvaničnici insistirali na tome da je Salehovo odsustvo bilo privremeno i da će se uskoro vratiti u Jemen da nastavi svoju dužnost službenog položaja.
Sam Saleh je ubijen početkom decembra prošle godine, a tada se pisalo da će njegova smrt promijeniti politički “pejzaž” države koja je već tri godine u ratu.Saleh je ubijen u sukobima sa svojim nekadašnjim saveznicima u Jemenu – pobunjenicima Hutijima, koje podržava Iran.
Saleh (75), bivši vojni oficir koji nije završio ni osnovnu školu, vladao je Jemenom pune 34 godine. Njegova početna obećanja demokratskih reformi pala su, kao i u slučaju brojnih drugih arapskih vladara, u vodu, a njegovu vladavinu možda najbolje obilježava izjava da je “vladati zemljom kao plesati na glavama zmija”.
U Jemenu se posljednjih nekoliko godina vode borbe između međunarodno priznate vlade i šiitskih pobunjenika Hutija koji su bili saveznici, sada već preminulog bivšeg predsjednika Saleha, koga je podržavao Iran.
Jemen je 2012. godine postao bojno polje u ratu između sunita iz Saudijske Arabije, koje podržava jemenska vlada, i šiita iz Irana, koji imaju podršku šiitskih pobunjenika. Međutim, 2015. godine nasilje je dostiglo kritičnu tačku kada je koalicija Saudijske Arabije bombardovala ovo područje, kada je veliki broj ljudi nastradao i kada je razoren veliki dio zemlje.
Ovom sukobu se ne nadzire kraj, a najviše u njemu stradaju civili. Zemlja je u teškom stanju, ljudi nemaju šta da jedu, vraćaju se već iskorjenjene bolesti, a djeca masovno umiru. Čini se da međunarodna zajednica, kao ni strane u sukobu nemaju sluha za obične ljude, kojima su životi postali pakao.