Legendarna kolumna “Noćas spaljujemo iluzije” u štampanom izdanju magazina Slobodna Bosna bila je najčitanije sedmično štivo u Bosni i Hercegovini, decenijama. I danas, Senad Avdić je savršeno pronicljiv, neodoljivo duhovit, vivisekcijski precizan, zabavno ironičan, a i dalje ostavlja tradicionalni dojam da u operativnoj memoriji u svakom trenutku ima više dostupnih podataka nego mnoge redakcije i “službe” na tvrdim diskovima..
Svaki razgovor sa Senadom Avdićem donosi zanimljive i autentične odgovore, nove uvide koje samo nezavisno promišljanje velikog broja činjenica i kompleksnih odnosa može dati, ali i otvara uvijek nova pitanja. Pripremajući ovaj novi INNERVIEW NOMADa za “štampu”, nakon čitanja ovog razgovora sa Senadom Avdićem, sjetio sam se recenzije albuma Wish You Were Here, kosmički najvažnijeg benda Pink Floyd. Govoreći nadahnuto o pjesmi Shine On You Crazy Diamond, u nekom pradavnom izdanju jugoslovenskog časopisa Džuboks, autor je recenziju zaključio primjedbom da pjesma ima samo jednu manu, u svih svojih devet dijelova i preko 26 minuta trajanja – što ne traje bar malo duže.
NOMAD: Za početak, kako zdravlje junačko?
Avdić: Nije loše, hvala na propitivanju, ha-ha. Vjerovatno znaš za stari sarajevski recept kako ćeš najlakše prepoznati papka; tako što kad ga sretneš na ulici i kurtoazno pitaš “kako si?”, on fakat počne pričati kako je, ha-ha. Ja sam sebi odavno nametnuo obavezu da izbjegavam javno govoriti i pisati o stvarima i temama o kojima svi pišu i toga se sa promjenjivim uspjehom pridržavam. Toliko je toga pametnog i korisnog, a još više glupog i izlišnog na teme iz “oblasti zdravstva” izgovoreno i napisano u zadnja dva mjeseca da mi više čak ni osobna bolest, koja nije bezazlena nego je zafrkana i hronična, djeluje pomalo nezanimljivo i inflatorno, izlizano za javnu uporebu. Nedavno sam ponovo pročitao knjigu “Bolest kao metafora”, spisateljice i naše legitimne sugrađanke Susan Sontag u kojoj ona zaključuje da bolest nije metafora ni za šta. I da je treba depatetizirati, demistificirati, što sa radošću činim. Dakle, u stanju sam pisati, mogu i čitati i to bez cvikera, sa kretanjem malo tanje stojim, sve u svemu nije to tako hrđavo…
NOMAD: Javnost nije iznenađena novim valom pljačke i korupcije u vrijeme korone u oba entiteta. Da li misliš da je Fikret Hodžić ciljano izabran kao izvršilac za ovu aktuelnu aferu s obzirom da je šehidsko dijete iz Srebrenice.
Avdić: Sve do rasvjetljavanja ove afere nisam znao ko je Fikret Hodžić, niti znam kako bih to mogao znati. Televiziju na kojoj je on navodno zvijezda nisam gledao barem dvije decenije. Po izbijanju skandala sa respiratorima saznao sam da mu je punac Ševal Gabeljić, čovjek kojeg poznajem, također Srebreničanin, koji je razvio velike poslove u Vogošći, vlasnik je teniskih terena, ima još neke unosne poslove. Čak me je zvao da mu dođem u goste i vidim njegovo, što bi rekao Radončić, “poslovno carstvo”.
Uvijek u takvim slučajevima imam ambivalentan odnos prema uspješnim ljudima, pogotovo ako su preživjeli užas Srebrenice, a Ševal je izašao u onoj tužnoj koloni koja je bježeći od pokolja pješačila danima do slobodnih prostora. Bude mi drago da nisu pobijeni, pa da nisu utekli iz BiH, da su ovdje pokrenuli biznis, zaposlili ljude, a, opet, iskustvo me uči da, nažalost, to ima svoju cijenu, jer bez države, odnosno politike, tj. stranke, niko ovdje nije ozbiljnih para vidio. Čuo sam da su tokom kampanje za prošle izbore lideri nekih stranaka nastalih “disolucijom SDA” sa njim “ašikovali” znajući kako on sa sobom “vuče” glasove više stotina, možda i hiljada Srebreničana koji su se (planski, sistemski) nakon rata naselili u Vogošći. Ovih dana su objavljene njegove fotografije sa čelnicima SDA Bakirom Izetbegovićem, Asimom Sarajlićem, Safetom Softićem… koliko mi se čini napravljene tokom ramazanskog iftara kojem je on bio domaćin u Vogošći. Dakle, to organiziranje iftara za stranačke SDA glavešine je jedno od općih mjesta bošnjačke moralno-političke podobnosti, kako se to zvalo u vrijeme komunista, prijemni ispit koji moraš položiti, ne smiješ se obrukati, niti škrtariti da bi kadrovski, poslovno, napredovao.
Ali, moram biti barem mrvicu obziran, da ne kažem pravedan, prema Gabeljiću i njegovom zetu Hodžiću: ne možemo se pitati kako su oni, izbjeglice iz Srebrenice, koji su krenuli sa ledine (greenfeld) stekli toliku imovinu, a pri tom ćutati, smatrati normalnim da federalni premijer Fadil Novalić i ministar industrije i energetike Nermin Džindić imaju vlasništvo nad imovinom rahmetli PRETIS-a, da, dakle, dvojica ključnih ljudi u Vladi Fedracije proizvode iz firme čiji su (su)vlasnici prodaju fabrikama namjenske industrije koje su u vlasništvu Vlade Federacije, što nisu demantirali nego samo minimizirali. Neće biti da je sukob interesa premijera Novalića i ministra Đindića u ovom poslu manje kriminalan akt od kupovine respiratora, riječ je o istoj kriminalnoj matrici koja se odvija netransparentno, bez zakonske kontrole, ili političke odgovornosti.
NOMAD: Nisi odgovorio na pitanje zašto je u ovaj posao uključen baš Fikret Hodžić koji ima teško srebreničko iskustvo.
Avdić: Strašno je i alarmantno bilo reagiranje Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra “Potočari” koji je napisao da je četnik svako ko kriminal sa kupovinom respiratora bude vezivao za Srebrenicu! Šta ovo znači, da li je ova njegova intervencija zapravo kriminaliziranje, stigmatiziranje svakog pokušaja da se govori o kriminalu koji su počinile osobe rođene u Srebrenici, jer se time, po Suljagiću i sličnim bajrovićima, političarima građanskog profila, “umanjuje genocid”. To bi u daljnjoj perverznoj razradi ove stupidne invektive značilo da se može serbez pisati o kriminalu ljudi – Bošnjaka iz Foče, Višegrada ili Prijedora… jer u njihovim općinama, premu mišljenju Tribunala u Haagu nije počinjen genocid. Bošnjačka vlast i njeni lideri, od Alije Izetbegovića i njegove političko-vojne posluge, pa do njegovog sina i njegovih ahbaba ima, ili bi trebala imati, savjest teško opterećenu ratnim događanjima u Srebrenici i pogotovo njihovim krvavim finalnim raspletom, genocidom nad više od 8 hiljada ljudi.
Kao što bošnjačka vlast u Sarajevu nije imala rješenje za Srebrenicu u ratu, tako srlja povlačeći krive poteze nakon rata, odnosno nakon što su preživjeli Srebreničani naseljeni po sarajevskim rubnim općinama i naseljima, kako im je nuđeno još 1993. u jesen. Vrh SDA (a i Islamske zajednice, što se vidi iz bezobrazne, osione reakcije bivšeg reisa Cerića) favorizirajući pojedine, njima lojalne ljude iz Srebrenice, ekonomski, politički, financijski želi (na krivi, suspektan način) pokazati da nisu “zaboravili Srebrenicu”. Nije ovo jedina afera koja se vezuje za ljude iz Srebrenice. Na brzinu ću se sjetiti samo nekih. Recimo, kada su prije više od 15 godina građevinski poslovi na izgradnji Memorijalnog centra u Potočarima dodijeljeni firmi Nasera Orića, koji je, po pisanju medija, odmah to pravo prodao firmi Rate Spajića, ubijenog “biznismena” iz Istočnog Sarajeva.
Zataškan je, ili barem nije procesuiran, kriminal vezan uz nabavku krava za povratnike u Srebrenici, posao kojeg je, opet bez tendera, stranačkom prečicom, dobio omiljeni mesar familije Izetbegović. On je parama iz federalnog budžeta širom Evrope, pa i regije, kupovao lohotnu, bolešljivu stoku za povratnike u Srebrenicu, koja je tokom transporta nerijetko ugibala. Vidio sam prije nekoliko godina jedan dokument u kojem federalni ministar za izbjeglice Ramić nalaže povratnicima da telad od nabavljenih krava prodaju isključivo ovlašenom stranačkom Mesaru koji će ih poslije prodavati Turskoj.
Navodno je upravo on kompromitirao posao sa izvozom mesa u Tursku, teško osramotio kod Erdogana i svoje prijatelje, bračni par sa Poljina koji mu to nije halalio. Kada već pomenuh Suljagića, u krugovima SDA i Islamske zajednice se svojedobno namjeravala provjeriti svrsishodnost i zakonitost potrošnje novca, koji je dat timu na čijem je čelu bio, a koji se trošio tokom kampanje za lokalne izbore 2012. No, ništa se nije poduzelo, da ih Suljagić ne bi proglasio četnicima, valjda. Taj tragični srebrenički status žrtve mnogima služi kao neka vrsta pancira da bi se odbranili od kritika, pa i sudskih progona.
I samo za kraj, ko je u BiH čuo za Munira Pašagića? Malo ko ili gotovo niko. Njegovo ime su tek nedavno pominjali naši građani koji su se tokom ludnice oko korona virusa uspjeli vratiti iz Slovačke u kojoj je gospodin Pašagić počasni konzul BiH. On je sam, o svom trošku, podigao konzulat, ali i organizirao i platio prevoz dvadesetak ljudi do BiH. Munir je rodom iz Srebrenice, živi u Slovačkoj dvije i po decenije, uživa nevjerovatan ugled i poštovanje. Ne mogu kazati šta je on sve uradio za Srebrenicu, njene ljude, povratnike, a šta za naše ljude u Slovačkoj. Ne smijem jer će se naljutiti na mene, jer on ne želi da se o tome govori, niti piše, to je takav čovjek, veliki filantrop, gospodin, Srebreničanin i Bosanac. Munir koji daje, pomaže, žrtvuje se za druge je moja Srebrenica, nisu to Fikret, Emir, Naser, Ćamil, Munira.
NOMAD: Hoće li samo Hodžić i eventualno Solak biti žrtvovani, ili se može očekivati drugačiji ishod ovog slučaja, da po zapovjednoj liniji stvar dođe i do drugih u SDA, ili se neće desiti ništa kao ni nakon afere “Asim”?
Avdić: Mene je, nakon izbijanja afere sa respiratorima jedna ozbiljna osoba, privržena poslovanju po procedurama i zakonu, pitala kako je moguće da je cijela ta operacija izvedena na tako diletantski način. Da, to zbilja može čuditi nekoga ko živi i radi u kakvoj ozbiljno uređenoj zemlji u kojoj se, primjerice, kao onomad u Njemačkoj, za utaju poreza slavnom boksaču Šturmu-Ćatiću izrekne kazna od 3 godine zatvora. Možete li zamisliti da neko ovdje provjeri poslovanje njegovog rođaka Mirsada Ćatića, vlasnika zaštitarske tvrtke sa nekoliko stotina zaposlenih i savjetnika bivšeg člana Predsjedništva BiH? Naravno da nema šanse za to. Dakle, nemam drugog odgovora na pitanje o “amaterizmu” osim da oni koji se upuštaju u kriminal nemaju nikakav strah od eventualnih zakonskih posljedica.
Pomenuo si Asima Sarajlića, donedavno, kako se hvalio, ne bez osnova, da je u SDA “prvi do Bakira”. Kako govori stranačka ruralna legenda, on je krenuo kao konobar u nekom od milion turističko-ugostiteljskih objekata u vlasništvu Alije Budnje, tajkuna sa Ilidže i uglednog funkcionera SDA. A, kako je krenuo Budnjo? Tako što je kao vlasnik male, neugledne zanatske radnje, godinama bio ekskluzivni dobavljač Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Federacije što mu je omogućio njegov porodični partner Sulejman Garib. Sjeća li se iko više tog budžetskog kasapina?!
I tu je Budnjo stekao svoja prva dva miliona. Zašto pominjem baš dva? Pa zato što mu je toliko bilo dovoljno da pokupuje pet-šest hotela na Ilidži i stotine dunuma zemljišta, parkova, bazena u njihovom sastavu, koji su brat-bratu vrijedili stostruko više. Dakle, ta amaterska, seljačka, ali efikasna pljačka je “zelena” nit koja se provlači kroz cijelu epohu vladanja Stranke demokratske akcije. Omogućilo joj je to nepostojanje minimuma pravnog poretka, neovisnog pravosuđa, profesionalnih sudija i tužitelja. Četiri pune godine traje sudski proces protiv “prvog do Bakira” Sarajlića opuženog da je uzimao lovu za zapošljavanje ljudi u Elektroprivredi BiH. Za isto (ne)djelo je optužen i generalni sekretar SDA Amir Zukić, i njemu traje suđenje, ali njega je stranka pustila niz vodu. Zašto to nije uradila i sa Sarajlićem, nego je ponovo “turen” u državni Parlament i ostao sve donedavno na čelu stranačke kadrovske komisije? Pa zato što se bez njega nije mogla voditi kadrovska i druga politika SDA.
On se u onom čuvenom razgovoru u automobilu poziva na direktora OSA-e Osmana Mehmedagića Osmicu sa kojim je zajedno obavljao, odnosno vrbovao ljude za izbor Abdulaha Skake za gradonačelnika Sarajeva. Istovremeno se Izetbegović nogama i rukama bori, moli Dodika, nudi mu šta mu srce zaželi od državnih funkcija, Centralnu banku, RAK… samo da mu ne dira Mehmedagića na mjestu direktora OSA-a. Dakle, taj je užasni korupcijsko-kriminalni sistem zaokružen, žilav i nepropustan, obuhvata tajnu policiju, pravosuđe, patriotske kriminalce, resurse javnog novca i teško ga je načeti, a kamoli razbaštiniti. Isto, da ne ostanom nedorečen i politički nekorektan, vrijedi i za Dodikov i Čovićev mehanizam vladanja i kriminalnog upravljanja javnim dobrima.
NOMAD: Kakva je trenutna pozicija SDA i njenih privjesaka, SBB-a i DF-a koji je na umoru?
Avdić: Stranka demokratske akcije je prema federalnim, “patriotsko-bošnjačkim” saveznicima pribjegla istom, uhodanom modelu na kojem gradi partnerstvo sa “srpskim” i “hrvatskim” partnerima: ne diraj me, neću te dirati. Ne petljaju se jedni drugima u posao, hastal mi, hastal ti. Vidjeli ste to milion puta, meni je najbrutalniji bio slučaj sa domom u Pazariću, koji je u stranačkom pilićarenju pripao Radončićevom SBB-u i gdje se i nakon otkrivanja tog užasa, SDA gotovo nije petljala, nego je prepustila da to riješe isti oni koji su do toga doveli. Nešto se tu malo “nepozvana” umiješala Sabina Ćudić iz Naše stranke, na kraju je SBB, predvođen nadležnim ministrom Veskom Drljačom sam sve “sanirao”, tako što je stranačkog klovna Memu Haljevca prerasporedio na drugo radno mjesto u tom tužnom Domu.
U tom partokratskom modelu, sistem odgovornosti je nepoznat, i svodi se na lojalnost svom stranačkom šefu. Kriminal i samovolja direktora FUCZ Solaka traju 6-7 godina i nikom to ne smeta, nije ni SDP-u u prethodnoj vladi, niti HDZ-u, a ni SBB-u u ovoj sadašnjoj, tehničkoj. Naravno, ne smeta ni onom ko ga je postavio, SDA-u, jer Solak marljivo ispunjava njihove zahtjeve, od uhljebljivanja stranačkih kadrova do saučesništva u javnim nabavkama. Poslanica SBB-a u Parlamentu Federacije BiH Sanela Prašović dok je bila samo “slobodna novinarka” naplatila je 4-5 hiljada maraka intervju sa Solakom kojeg joj je platila (kao javnu nabavku!) Civilna zaštita. I onda brblja, bez stida, srama, morala, pameti… samo naoružana bezobrazlukom, gdje god stigne, po parlamentu, televizijama…
Još ne mogu razabrati razloge zbog kojih je Željko Komšić prihvatio Izetbegovićev “poljubac smrti”. Možda će on lično od toga imati neku koristi (ne vidim koju i kakvu), ali što se stranke tiče, bojim se da je ta priča već na narednim izborima okončana za sva vremena. Odlazak Zlatka Miletića, jednog od osnivača stranke, čovjeka bez mrlje u policijskom poslu, što je gotovo nezamislivo u okolnostima u kojim je radio 25 godina, vrijednog, sistematičnog, stabilnog čovjeka, samo je jedna od potvrda da nisam u krivu.
NOMAD: Kakvi dani dolaze za SDA koalicijske partnere, SNSD i HDZ? Može li se u Republici Srpskoj desiti promjena? Postoji li teoretska mogućnost da se u hrvatskom narodu u BiH desi udaljavanje od politike HDZ-a?
Avdić: Kada govorimo o Republici Srpskoj, čini se da je Dodik u odnosu na posljednje izbore još više učvrstio svoju autokratsku vladavinu, koja graniči sa despotizmom. On je, sa svim izbornim krađama, jedva prebacio 50% osvojenih glasova u trci za Predsjedništvo BiH, a Željka Cvijanović je sa još manjom prednošću postala predsjednica RS-a. Ono što se nakon toga desilo, jačanje utjecaja SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a, pri čemu se koristilo svim mogućim, pa i kriminalnim sredstvima, ucjenama, trgovinom ujecajem, zloupotrebama, Dodik je potpuno marginalizirao opoziciju i sveo je na tri-četiri dekorativna poslanika, koji ga doduše uspješno “izbijaju iz cipela”, nerviraju i tjeraju njegove policajce na nasilje i odmazdu.
Uz pomoć SDA, Dodik je uzeo četiri od pet “srpskih” mjesta u Domu naroda Parlamenta BiH i praktično kontrolira najviše zakonodavno tijelo u državi. On, u svakom detalju praktično, samo oponaša srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, na suštinskoj, pa i na simboličkoj razini. Kontrolira parlament, medije, izvršnu vlast, formalne ustavom ovlaštene čelnike (predsjednicu Cvijanović, premijera Viškovića, ministre) zaobilazi u svim bitnim poslovima i odlukama. Jedini “sitni” problem Dodiku je što je bez novca, dakle žulja ga kokuzluk. Ne on lično, on i njegova porodica imaju para u izobilju, nego su građani RS-a na rubu preživljavanja, što će još naglašenije biti nakon okončanja ove korona krize. Pogledajte kako je on poletio za parama od MMF-a, ili kako je kidisao na Centralnu banku! Hoće li to opozicija uspjeti kapitalizirati, znat ćemo djelomično nakon lokalnih izbora, koji, doduše nisu sasvim izvjesni.
NOMAD: Nedavno si pisao da se pred sličnim iskušenjima nalazi i HDZ BiH i njegov lider Dragan Čović.
Avdić: I Dragan Čović, odnosno HDZ BiH, upropastili su u dijelovima Federacije BiH gdje imaju neprikosnovenu i nedjeljivu vlast sve što se moglo upopastiti u zadnjih 25-30 godina. Zadnji je “pao” Aluminij. Zbog prethodnih kriminalnih privatizacija, propasti industrije, Čović i HDZ do sada nisu kažnjeni od birača, pa je malo vjerovatno da bi se to moglo desiti u skoroj budućnosti, jer općenito nemaju nikakvu relevantnu alternativu. Imate godinama na djelu mantru o neophodnosti jedinstva hrvatskog pučanstva, homogeniziranje na neprekidnoj ugrozi, prevashodno od “političkog Sarajeva” i “bošnjačkog unitarizma”. Svako ko nije utjeran u tor HNS-a, a zapravo HDZ-a je izdajnik, izrod prema kome su sva sredstva dopuštena.
Dolaskom Zorana Milanovića za predsjednika Hrvatske, te eliminiranjem desničarsko-klerikalističkog krila HDZ-a od strane Andreja Plenkovića, zatvara se manevarski prostor Čoviću u Hrvatskoj, ali se otvara široko polje djelovanja desničarskom radikalizmu iz Hrvatske, likovima poput Milijana Brkića i generala Željka Glasnovića, Zlatka Hasanbegovića u Bosni i Hercegovini. Mislim da je najavljeni crkveni obred u Sarajevu, obilježavanja pogibije hrvatskih fašista i njihovih sljedbenika nakon Drugog svjetskog rata, umnogome režiran u tim krugovima koji imaju snažnu podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH.
NOMAD: Kako objašnjavaš to što se u posljednje vrijeme HDZ BiH i Dragan Čović sve više oslanjaju na suradnju s Rusijom, uprkos tome što deklarativno propagiraju “europejstvo”?
Avdić: Dragan Čović, niti politička doktrina koju on personificira i prakticira jednostavno se “ne rimuju” sa onim što su europske vrijednosti, u njihovom izvornom smislu, kako ih je prije tačno pola stoljeća definirao otac evropske obitelji Robert Schuman. On je jedan u nizu malih ili većih autokrata, baš kao što je to Dodik i kako to nastoji biti Izetbegović, medicinski potpomognut suprugom Sebijom. Stoga su im, zajedno i pojedinačno, bliži rigidni poludiktatorski režimi, poput Putinove Rusije ili Erdoganove Turske.
Na prvu loptu, na vizuelnom planu, vi kad vidite Bakira, Dragana ili Mileta u društvu zapadnih političara, iz Evrope ili SAD-a, odmah ćete uočiti da im je nelagodno, tijesno, neprirodno. S druge strane, kad se sretnu sa Putinom, Erdoganom, Orbanom, dakle, oni su nasmiješeni, relaksirani, vedri, jer su među svojom “rajom”. Rusija ne želi ostaviti zapadni Balkan na miru, mora raditi sve da ga “ljulja”, “buši”, destabilizira. Nakon što su ostali kratkih rukava u Crnoj Gori i Makedoniji, ostale su im još Srbija i Bosna i Hercegovina. Vučićevo otvoreno koketiranje sa Kinom koje je eskaliralo tokom pandemijske krize nije dobro dočekano u Rusiji, kao što se ni na jedan Dodikov blagonaklon “išaret” prema NATO savezu ili Evropskoj uniji ne gleda blagonaklono.
Rusija na ozbiljnu, efektivnu i dugoročnu destabilizaciju BiH ne može računati ukoliko se oslanja isključivo na Dodika i u tom smislu je nezaobilazan Dragan Čović. Mogao bih, mislim dosta uverljivo i argumenirano govoriti o genezi i povijesti Čovićevih odnosa sa Rusijom (kao i Srbijom), ali nemamo ovdje prostora za to. Evropska unija, europejstvo, zapadne vrijednosti u Čovićevom slučaju su verbalne dimne zavjese, koje sve neuspješnije kriju autoritarnu nakanu, oslonjenu na zaštitnika svih autoritarnih, rigidnih vlastodržaca u svijetu – Vladimira Putina. U tom mu pomaže bivša komunističko-udbaška mreža u Hercegovini, ali još više u Srbiji i Hrvatskoj sa svojim tradicionalnim, neprekinutim konekcijama sa sestrinskim službama u Rusiji, Kini.
NOMAD: Može li neko promijeniti ovaj sve intenzivniji i sve otvoreniji korupcionaški trend pod vođstvom bračnog para Izetbegović? Odnosno, da li se uopšte dešava neki kritički proces unutar SDA?
Avdić: Stranka demokratske stranke je u svakom pogledu, idejnom, političkom, kadrovskom, svjetonazorskom… duboko konzervativna struktura, jako skeptična i nepovjerljiva prema novom, modernom, nepoznatom. U tom smislu je ozbiljan contradictio in adjecto od jedne takve stranke očekivati ikakve reforme, a kamoli “duboke” i “brze”.
Jezgru SDA prilikom njenog osnivanja devedesetih godine činila je skupina muslimanskih intelektualaca (premda tu i nije bilo bogzna kakve intelektualne i akademske japije od koje se pravi ozbiljna najprije stranka, a kasnije država) suđena u Sarajevskom procesu 1983. Riječ je o ljudima i njihovim mlađim sljedbenicima koji su 50-ak godina ranije, tokom Drugog svjetskog rata bili okupljeni u Mladim muslimanima, koji su, pak, bili bosanskohercegovačka ispostava Muslimanske braće, organizacije formirane u Egiptu. U vrhu SDA imali ste skoro potpuno preslikanu mladomuslimansku strukturu staru pola stoljeća.
One koji su umrli, ili bili stari, zamijenili su njihovi potomci, kao u slučaju Nedžiba Šaćirbegovića, čiji je sin Muhamed valjda prvi put došao iz Amerike u BiH i odmah postao ambasador u UN-u, malo kasnije ministar vanjskih poslova. Tako da je SDA zapravo nastavila život i provoditi političku filozofiju, politički islam Mladih muslimana koji su prekinule komunističke vlasti. Ona se u višestranačju samoreproducirala, regrutirala nove članove iz svojih porodičnih “mrjestilišta”, pa ste dobili kadrovske klastere Izetbegovića, Čengića, Behmena, Kasumagića, Velagića… koji su porodičnim umrežavanjem preplavili cijelu BiH, preuzeli sve važne poslove oko kojih su se vratile pare, utjecaj, moć, vlast.
Ta ekipa se tokom godina i decenija izvještila u nesistemskom, pa i antisistemskom, zavjereničkom radu i ponašanju, nepovjerenju prema “vanjskom svijetu”, preziru prema sistemu, procedurama, transparentnosti. Nažalost, rat, agresija, progoni, vanjski i unutrašnji embargo silno su pogodovali toj vrsti socijalnog djelovanja za koje je karakteristična tajnovitost, povjerljivost, konspirativnost. Favorizirani su snalažljivosti, povjerljivost, tajnost, što je u kombinaciji sa ogromnim novcima kojima su bili zatrpavani sa svih strana svijeta, a najviše onog islamsko-muslimanskog svijeta, stvorilo jednu enormno, bezobrazno bogatu kastu ratno-profiterskih hulja koje su nakon rata, kreirajući kriminalan model privatizacije, preuzele, nakon političkih, i sve ekonomske i financijske, socijalne poluge vlasti…
Više o ovom razgovoru možete pročitati ovdje