Na proputovanju kroz Istočnu Hercegovinu, prva stanica nam je Stolac. Zovu ga muzej na otvorenom, a prema trendovima odlaska stanovništva, uskoro bi mogao biti samo muzej.
Uprkos lijepom vremenu, ulice su puste. Vrijeme na sahat kuli davno je stalo, a borba zastavama i podjele još uvijek traju. U lokalnoj školi bošnjačka i hrvatska djeca i dalje ulaze na odvojene ulaze na dvije strane zgrade.
Iako i Bošnjaci i Hrvati u ovom malom mjestu imaju iste probleme, i dalje ih dijele iste politike. Ljudi zbog toga napuštaju svoje domove i odlaze da se ne vrate.
Edo Šator, profesor bosanskog jezika, Stočanin je sa adresom u Mostaru. Kaže nam da Stolac postaje grad starih ljudi. Djece je sve manje.
„Po hrvatskom planu i programu bilo je upisano šestero ili sedmero djece, ta generacija djece, znači prije 8 godina u Stocu je rođeno 32. kad podvučete crtu, vidite da je iz Stoca u posljednjih sedam-osam godina iselilo najmanje 20-ak familija“, rekao je Edo Šator, profesor bosanskog jezika.
Uprkos izuzetnim prirodnim bogatstvima i kulturno-historijskom nasljeđu, te činjenici da bi samo mogao živjeti od turizma, Stolac danas nema privredu.
„Danas u Stocu nema firme koja upošljava više od 30 ljudi. Najbolji dokaz vam je da stanaete ujutro na most na ulasku u Stolac, primjećete velike kolone ljudi koji odlaze na posao u Mostar i Čapljinu“, kazao je Šator.
Stolac živi nekoliko mjeseci godišnje, kada dođe dijaspora ili studenti sa studija u drugim gradovima. Do tada je uspavana sredina u koju ni turisti ne dolaze.
„Postoje fantastični uslovi da se razvija turizma u ovom gradu, kao jedna od privrednih grana. Evo Mostar ima ogromne prihode u toku godine od turista, Stoca nema na turističkoj mapi nigdje“, pojašnjava profesor.
Razlog je, kaže Stočanin Asim Pitić, loša medijska slika i isforsirani politički sukobi. On je ipak optimista, stvari idu naprijed ali sporo, a niko ne može čekati na život.
„10-20 godina u ljudskom životu je dug period. Ljudi nisu spremni da čekaju, vide da se u tim kratkim vremenskim intervalima ništa nije značajno promijenilo“, smatra Asim Pitić, stanovnik Stoca.
„Posmatrajući period u zadnjih 20 godina, može se primjetiti taj izraženiji trend smanjivanja recimo kroz smanjivanje broja đaka u osnovnim i srednjim školama. To je pretpostavljamo posljedica odlaska stanovništva u zapadno evropske zemlje“, kaže Pitić.
I zaista, Stolac je bez ikakvog razloga ‘grad slučaj’, mjesto prepušteno slobodnom padu, kao da neko čeka da se odavde većina iseli, pa da počne nešto raditi.
Takav utisak stekli samo jednom kratkom šetnjom prelijepim stolačkim ulicama.
„U Stocu jedna od najljepših stolačkih ulica, Pogleđe. Evo ga, jedna nova kuća prazna, do nje još jedna kuća prazna“, kazao je Asim Bešlija.
„Evo ga isto tako jedna sokak, prazan. Nema nikoga, ne živi“, dodao je Bešlija.
„Maloprije smo sreli jednog starijeg stanovnika, ima 67 godina i kaže da je najmlađi u ovoj ulici. Dakle, nema mladih ljudi“, zaključuje Asim.
Nastavljamo put ka istoku Hercegovine. Naredna stanica – živopisno kameno selo Kotezi. Prazno je. U njemu žive samo dvije bake.
Dim iz dimnjaka se rijetko vidi, ovdje se dolazi samo u posjetu dok je lijepog vremena. Džamija Muje Kotezlije, jedna od najstarijih u BiH, propada, a zvona na crkvi sv. Nikole nemaju kome da zvone. Niko ne troši struju.
Dalje prema Istoku je Ljubinje, pitomi gradić koji doslovno odumire. Šetamo praznim ulicama sa Dragišom Sikimićem, vlasnikom Internet portala Moja Hercegovina i poduzetnikom, koji nam nizom primjera dokazuje biološki nestanak u ovom kraju.
„Ljudi u Ljubinju nemaju gdje kupiti novine. Ovdje je stajao taj kiosk prije četiri godine. Izgovor je bio da to u stvari nije bilo isplativo. I ljudi su jednostavno ostali bez dnevne štampe“ smatra Dragiša Sikimić, vlasnik portala mojahercegovina.com.
U osnovnoj i srednjoj školi, broj đaka se u 19 godina prepolovio, kaže Dragiša kroz primjer jedne generacije.
„Broji 31 đaka, dakle, u dva odjeljenja imate u jednom 18, u drugom 13 đaka“, rekao je Dragiša.
Za to vrijeme sve okolo fizički propada. Zanatski centar potpuno je zatvoren. U ovoj zgradi ostalo je 15-ak ljudi, uglavnom starci. U Ljubinju je od 2.500 stanovnika, njih 1000 su penzioneri.
Za deset godina broj stanovnika ovdje će se prepoloviti, kaže Dragiša, tako da ako želite napraviti neki biznis ovdje već sada ne možete uposliti ni deset radnika.
„Tako da očekujem da će Ljubinje imati za desetak godina 2000 stanovnika maksimalno koji su opet jako stari. Najbrojnija je ona, 55-60-to godište. Sad sam vam rekao koliko broje ove generacije u školama, tako da to dovoljno govori kakva je starosna populacija“, kaže Dragiša.
Dotle, po tipičnom bh. receptu, novac se troši na nebitne stvari. U lokalnu crkvu uloženo je čak 2,5 miliona KM, a svega 30-ak ljudi dođe jednom sedmično na molitvu. Lokalnom hotelu, po računici vlade, za deset godina vrijednost je porasla 15 puta. Iako nikad nije radio.
“Kažu odlučili su da investiraju i pomognu razvoj Ljubinja, tako što će otvoriti Dom za penzionere, i platili su tu nekretninu, koju su prije 10 godina, platili 200.000 KM, izdvojili su ove godine sredstva da kupe ovaj hotel za tri miliona“, izjavio je Sikimić.
Rezultat ovakve politike je pustoš. Uvjerili smo se u ljubinskom selu Bančiči. Lokalna škola je ruševina, a nekada ju je pohađalo 200-injak učenika.
„Ja mislim da ovdje ima naseljeno 4-5 domaćinstava. Možda ima 15-20 stanovnika u ovom selu“, rekao je Dragiša.
Najgore od svega, kaže Sikimić, jeste da su političari ljude uvjerili da ovo treba ovako.
U suštini sad se sve svelo na to da ko želi nek se snalazi kako umije, ko ne želi nek ide odavde i nikom ništa“, zaključuje Dragiša Sikimić.
U hercegovačkom biseru Trebinju slična situacija, iako se stiče utisak živosti. Mladi masovno uče njemački jezik i spremaju se na odlazak, priča nam poznata Trebinjka Anica Ramić.
„Moj sin je učio njemački jezik, završio je i otišao je. Moj sin radi u Berlinu. On kao mlad čovjek je radio ovdje u jednom kafiću, nije vidio sebe, nije vidio svoju budućnost u ovom gradu, a nažalost nije mogao dobiti posao“, rekla je Anica Ramić, zdravstvena radnica i nevladina aktivistica
Jedini izlaz je odlazak. I okolna sela su prazna. Toliko prazna da su uspjeli u svega jednom, Lastovu, otvoriti ambulantu.
„Jedna ambulanta jer tu ima dovoljno stanovnika da može da funkcioniše. I to je to. Ovo ostalo ide se po potrebi“, zaključuje Anica.
Do tada, ovaj prostor odumire. Samo poređenja radi, u 11 opština Istočne Hercegovine živi 55.000 ljudi, većinom starih, dok u Nikšiću u susjednoj Crnoj Gori 70.000. Ova računica sve govori.