Stanislav Krezić bivši je logoraš. U ratu je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a danas mladima priča kakav užas rat donosi.
Od čovjeka koji je nakon završetka rata imao problem sa svima koji nisu pripadnici njegovog naroda, Stanislav je postao čovjek koji širi toleranciju, mir i ljubav. Kako kaže, ni sam nije vjerovao da će oženiti ženu druge nacionalnosti.
Sve se promijenilo nakon što je mladim ljudima kroz projekte nevladinih organizacija počeo da govori o besmislu rata. Već godinama kroz projekat ProBudućnost, ali i projekte Centra za nenasilnu akciju pokušava da strahote koje je doživio u ratu usmjeri u pozitivnu energiju i da svojim iskustvom pomogne drugima.
“Imam običaj reći – kad ništa nisam napravio da rata ne bude, u onom vremenu kada je trebalo da bojkotujem rat, ja ga nisam bojkotovao, ovo je jedini način da pomognem da ne bude rata. Koliko ću uspjeti u tome da prenesem svoju poruku, to ne znam, ali je važno meni da dam svoj glas protiv svega ovoga”, priča Stanislav.
Stanislav Krezić nije jedini koji to radi. Okupljeni oko iste priče, rade to i bivši logoraši iz druga dva naroda.
Danas su Stana, kako Stanislava zovu, Amir i Janko prijatelji i putuju po cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i regionu. Govore o svojim iskustvima i upozoravaju.
No, nije bilo sve tako idilično kako danas izgleda, Stanislavova priča malo je drugačija. Rat u Mostaru na njega je ostavio posljedice sa kojima je, kako priča, morao godinama da se bori. Otvoreno priznaje da je mrzio druge i tu mržnju često i ispoljavao.
“Samo je bilo fino dok verbalno napadam nekoga, dok ono, što kaže narod, isprašim na nekoga. I čim se udaljim malo, ponovo taj nemir ulazi u mene”, govori on, a na pitanje da li je imao takvih situacija često kaže:
“Imao sam, verbalno sam napadao. Ti živci su bili, recimo, kroz kafanu koju sam držao, često bih čuo nešto pa bih odmah reagirao na grub način. Ali, na svu sreću, nisam nikog udarao. To je nešto što je u tom lošem pozitivno”, ističe Stanislav.
‘Daca me je očarala’
Od čovjeka koji je mrzio postao je neko ko pomaže, vjeruje u ljude. I baš u tom prostoru kada je radio na sebi, upoznao je ženu sa kojom želi ostati do kraja života. Bila bi to sasvim obična ljubavna priča da Daliborka nije druge nacije i vjere.
“Da me neko upitao prije petnaestak godina, dok nisam ušao u ovo, sigurno bih rekao da nema šanse da se oženim nekom drugom, a ne ženom svoje vjeroispovijesti. Jer ja sam isto vjernik, tako da bi to bila nemoguća misija da mogu prihvatiti sa nekim drugim živjeti a da nije Hrvat, odnosno katolik, a Daca (Daliborka) je nešto drugo. Daca me je očarala”, govori Stanislav uz osmijeh.
Daliborka o njihovoj ljubavi ne želi da priča kada su uključeni mikrofoni. Sa 18 godina izbjegla je iz Mostara, skoro 20 godina kasnije u rodnom gradu upoznala je Stanislava i odlučila da ostane. Za činjenicu da javno ne želi da govori o svojim odlukama ima racionalno objašnjenje. To što su druge vjere i nacije, a žive zajedno sasvim je normalna stvar.
“Mi smo samo normalni ljudi”, kaže ona, a Stanislav priča kako je to u početku bilo čudno.
“I ja isto ne mogu neke stvari kada se vratim unazad, da shvatim, to je nešto nevjerovatno. Htjeli mi ili ne htjeli, svi mi ovdje smo propatili puno. Daca je jako težak život imala. Sa 18 godina napustiti svoj grad, iz škole otići bukvalno, tu je i prestala njena mladost. I mislim da nas je povezalo to na neki način, što kažu – gdje ima nesreće ima i sreće. Moja poruka je da ne mora značiti samo da su iste nacije i vjere pa da će uspjeti brak. Mislim da to nema veze sa brakom”, poručuje Stanislav Krezić.