Smetaju mu Bošnjaci, tvrdi da hoće unitarnu Bosnu, sve vrijeme govori o secesiji, smeta mu Bosna i Hercegovina a želi da je raskomada i pripoji Srbiji, krivo mu je Predsjedništvo BiH jer ne može izvjesiti entitetsku zastavu premda mu to ne dozvoljava državni zakon…
Prošlih novogodišnjih dana je izveo „tenkove“ na ulice Banja Luke. Sada mu smeta vlastiti narod, ali mudro šuti o tome. Izmišlja pokušaj državnog udara od potpuno mirnih demonstranata.
Ti „tenkovi“ na ulicama Banja Luke podsjećaju na ono što je Dodik uradio prije 22 godine da dođe na vlast. I to je bio klasičan državni udar. Entitetska skupštinska većina je sakupljena nasilu. Imao je samo dva svoja člana parlamenta od 83 poslanika Narodne skupštine. NATO – SFOR je sa tenkovima išao od Bijeljine prema Banja Luci i poslanici su pozivani putem Radio SIM-a da se vrate na zasjedanje.
To glasanje za Dodika je opisao Richard Holbrooke u svoji memoarima: „Rezultati izbora od 27. septembra 1997. godine, pod supervizijom OSCE-a, predstavljali su iznenađenje. Osamnaest članova nove Skupštine RS bili su (Bošnjaci) Muslimani za koje su glasale izbjeglice u mjestima gdje su živjeli. Ti muslimanski poslanici, zajedno sa pristalicama Palavšićeve i onim koji su bili pod kontrolom Miloševića – izabrali su premijera jednoglasno – ranije nepoznatog tridesetdevetogodišnjeg biznismena po imenu Milorad Dodik“, zapisao je Holbrooke.
Poslanici Bošnjaci su glasali za novog čovjeka. Svjedoci kažu da su Plavšićka i Dodik bukvalno na koljenima molili bošnjačke poslanike da se novi premijer sa samo dva parlamentarca izabere, jer je to značilo i njihovo politiičko pa i svako drugo preživljavanje u Republici Srpskoj. Uostalom, brojne strane diplomate su podržale novog čovjeka u vlasti RS, ne sluteći šta će se od njega izroditi. Bošnjacima je riječ tih diplomata bila presudna i dali su Dodiku svoje glasove, čime su ga promovisali u lidera RS.
Holbrooke nastavlja: „Iako je vlada u Sarajevu ovo skeptično posmatrala, Dodik je najavio da će poštovati Dejton i graditi multietničku Bosnu. Zauzvrat, SAD su počele slati pomoć koja je ranije bila uskraćena bosanskim Srbima. Dugo očekivano demontiranje Pala kao ratnog glavnog grada Srba, počelo je kada su skupštinski i vladini uredi, jedan po jedan, počeli seliti u Banja Luku“, zapisao je u svojim memoarima Holbrooke.
Dakle, Dodik je dojahao na vlast na tenkovima NATO-a, kojeg danas naziva neprihvatljivim za interese RS-a, trčeći svako malo u zagrljaj Vladmiru Putinu i otvarajući po Banja Luci brojne ruske institucije i ispostave.
Del Ponte ga nije bez razloga opisala kao čovjeka koji puno priča a nije moćan je da ispunjava svoja obećanja.
Danas je političar koji iz dana vrti različite priče. Dodikovi stavovi su na preskok, danas jedno sutra sasvim suprotno.
Činjenica je, međutim, da najčešće vrti priču o podjeli države kojoj je predsjednik. To je postao paradoks kojim se bave i svjetski mediji, ismijavajući njegove pretenzije. Podržavaju ga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i premijerka Vlade Ana Brnabić. Premijerka Srbije predlaže podjelu države na temeljima najgoreg etničkog čišćenja jednog autohtonom evropskog naroda. Postoje presude međunarodnih sudova o zločinima protiv čovječnosti i zločinu genocida. Danas bi počinitelji da preuzmu teritoriju na kojoj su istrijebili čitav jedan narod, za što postoje presude pred međunarodnim sudovima. Bio bi to slom međunarodne pravde, do sada neviđeni oblik rasizma, kojim bi se genocid nad jednim evropskim narodom pokazao kao isplativ. Da li je to moguće pred očima do sada svemoćne zapadne demokratije? Toliko moćne da bi pred ovim užasima morala braniti više sebe nego Bosnu i Hercegovinu i njen najbrojniji narod.