U Banskim dvorima i na Zrinjevcu se, i to tek nakon javnog zgražanja, problematizira isključivo nazočnost veleposlanika Del Vechia na Dodikovom banjalučkom velikosrpskom derneku.
Pritom se namjerno zanemaruje činjenica da je ondje bio i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, produžena ruka politike Banskih dvora i HDZ-a u BiH, i to uz nevjerojatno bizarno opravdanje da ni hrvatska vlada ni HDZ ne utječu na politiku HDZ-a BiH.
I upravo se u tome krije ključan problem koji razotkriva ovaj nevjerojatan skandal.
I taj problem svakako nije samo veleposlanikov odlazak u Banju Luku na morbidnu proslavu velikosrpske tvorevine nastale na etničkom čišćenju Hrvata i Bošnjaka, na ratnom zločinu i genocidu, na kojoj je odlikovan čovjek koji je u Hrvatskoj osuđen za ratni zločin i na kojoj je bio i srpski ministar obrane, koji je u Hrvatskoj persona non grata
Taj veleposlanikov čin, koliko god nadrealan, zapravo je posve logičan potez i nastavak dosadašnje politike vlade Andreja Plenkovića prema BiH.
Riječ je o agresivnoj politici koja miješanje u unutrašnja pitanja susjedne suverene i neovisne države opravdava ustavnom obvezom zaštite navodno ugroženih Hrvata u BiH, po sličnoj matrici po kojoj je i Srbija koncem osamdesetih i devedesetih opravdavala svoju agresivnu politiku, a kasnije i ratove, ”zaštitom” ugroženih Srba u Hrvatskoj i BiH.
Formalan cilj takve politike je izmjena izbornog zakonodavstva u BiH, odnosno stvaranje posebne hrvatske izborne jedinice unutar Federacije BiH, koja je sada jedinstvena izborna jedinica. To bi trebalo osigurati da Hrvati biraju hrvatske političke predstavnike u državnim institucijama BiH, a zapravo bi osiguralo izbornu dominaciju HDZ-a BiH.
Dugoročan cilj takve politike je nastavak razgradnje BiH, ili barem održavanje sadašnjeg neodrživog i štetnog statusa quo, kao i održavanje stalne napetosti na relaciji Mostar-Sarajevo.
U takvom kontekstu procvat odnosa između Mostara i Banje Luke, a time, kako vidimo, i između Zagreba i Banje Luke, posve je logičan.
Bez obzira na to što svake godine manipulira žrtvama ustaškog konclogora u Jasenovcu, slavi Ratka Mladića i negira genocid u Srebrenici, Dodik je u svojoj politici destrukcije BiH i odcjepljenja Republike Srpske u Čoviću pronašao lojalnog saveznika, dok Čović u Dodiku vidi saveznika u zaštiti Hrvata od dominacije Bošnjaka.
Politika zaštite ”ugroženih” Hrvata u BiH postala je glavna, zapravo i jedina Plenkovićeva diplomatska inicijativa u Europskoj uniji.
Iako je Zagreb optimistično najavljivao da će uvjeriti članice EU-a u čemu je problem s izbornim zakonom u BiH, rezultati Plenkovićeve diplomatske ofenzive zapravo su jako skromni.
Inicijativa je doživjela neuspjeh, a Hrvatska je ponovno dala za pravo onima u EU koji je optužuju da se nakon ulaska u EU u regiji ponaša destruktivno i da je u sukobu sa svim susjednim zemljama.