Znate li kako ja vidim našu političku scenu?
K'o jedno malo, fino igralište, prepuno različite djece. Pa sad, kao i na svakom igralištu, ima tu različite djece. Djeca k'o djeca – biraju sa kim će da se igraju.
Tu imamo jednog malog smotanog, žućkastog u kosi, Bakira. Znate ba svi Bakira, svi ga od milja Bake zovu, iz fine porodice, babo mu bio pravo onako – insan, melem za dušu, a on je vala smotaniji od babe mu rahmetli, al’ haj, šta je – tu je, daj šta daš.
Eh sad, s druge strane igrališta, tamo u ćošku, možemo naći one, tzv. kabadahije. Oni su u fazonu “ovoe sve moje, ovdje se ne smije niko igrati”. E tamo ima jedan glavni, on vam je iz mesarske porodice, što se vidi i na njemu, lakše ga preskočit nego zaobići, a zovu ga Mile, od milja, a i to samo pojedini jer nije baš plaho omiljen u društvu. Tamo đe se Mile igra, u tom njegovom dijelu igrališta, kojem je on čak i ime dao, ima dosta kostiju. A on, kao nesuđeni mesar, hladnokrvno gazi preko tih kostiju i pravi se da ih ne osjeća pod nogama.. popne se na onu svoju stranu klackalice, znate kako na igralištima postoje klackalice, na jednoj strani jedan glavonja na drugoj strani drugi i dovikuju se, a djeca okolo slušaju i ibrete se. Ovaj mesar Mile kad se popne svima okolo galami kako je njegov dio igrališta sjajan i bajan te da je to Raj na zemlji, iako su svi ostali svjesni da to nije tako, a pogotovo ovi što borave u tom raju od igralista. On se ne voli igrati s drugima, ali kad se igraju, on uvijek traži da se igraju žmire. Da se igraju žmire, tako da svi zažmire na prošlost, da svi zažmire na one kosti po kojima Mile skače, ali srećom, ovi s druge strane igrališta su malo progledali, pa odbijaju da se igraju s Miletom na takav način.
Ima tu još raznih likova. Ima jedan fini dječko, on se zove Željko. koji strašno mnogo voli svoje igralište. On je jedan od onih dječaka koji je čak i pomagao pri izgradnji igrališta. Njemu je stalo do igrališta, voli ovo igralište kao i sve igračke u njemu. On strašno mnogo voli tobogane. I tako, desi se, evo baš nedavno, po treći put zaredom se spušta niz tobogan, dok to neke druge dječake mnogo ljuti. Ima ovaj jedan, Dragan se zove. On je strašno ljubomoran na Željka, jer ga svi vole, preferiraju i daju mu priliku da se spušta niz tobogan. Al’ na kraju krajeva, nije ni bitno, jer svi u igralištu znaju da je Dragan hinja, pa ga niko plaho i ne “uzbija”.
Djeca ko djeca.
Igralište prepuno omladine. Fine omladine, koja se sve više i više udaljava od tog bajnog igrališta zbog njihovih prepucavanja. Fina djeca odlaze mahom iz tog igralista u potrazi za nekim sigurnijim, mirnijim igralistima.
Eno, neki dan gledam, posvadjali se oko neke smrdljive zastavice. Ovaj je hoće vamo, onaj tamo, ovaj ne da dok treći vuče. Ne zna se ko pije a ko plaća. Tamam nakon što se sa zastavicom smiriše, dođe red i na promjenu imena miletovog dijela igralista, što ja lično i opravdavam. Valjda je to zdrava logika. A ako neko nije siguran, ili ako je zaboravio kako se zove igralište u kojem se nalazi, neka pogleda pasoš.