Miloš Popović, istraživač Instituta za bezbjednost i globalna pitanja (ISGA) Univerziteta u Lajdenu koji već godinama na društvenim mrežama Tviter i Fejsbuk objavljuje zanimljive mape vezane ne samo za region, već i Evropu i svijet. Sada je mapirao mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima više ne žive maloljetnici, mladi ispod 17 godina.
Mapa pokazuje poražavajuću brojku- čak 8% svih katastarskih naselja nemaju ni jednog maloljetnika. Riječ je o 804 naselja koja ulaze u sastav preko 90 opština ili grada u Bosni i Hercegovini, a prema podacima koje je BUKA dobila od Popovića najlošija situacija je u opštini Višegrad gdje čak 62 mjesta nemaju ni jednog maloljetnika, potom slijedi Trebinje (53), Rogatica (41), Goražde (38), Konjic (35), Rudo (33), Sokolac (32), Foča (31) …
ŠTA SE DESILO SA NAŠIM SELIMA?
Da sela nestaju potvrdili su i podaci s popisa 2013. po kojima u 1.486 sela u BIH živi manje od deset stanovnika! Za ovakvu situaciju možemo “kriviti” veći broj faktora. Tu je naravno rat, migracije selo-grad, a posljednjih par godina i pravi egzodus radno sposobnog stanovništva iz sela u zemlje EU. Zašto? Većina će vam reći da se na selu jednostavno nije isplatilo raditi – nema nikakve agrarne strategije ili podsticajne politike, premija pa mala poljoprivredna gazdinstva nisu sposobna biti konkurenta i ostvariti profit. Reći će vam i da su sela zanemarena, da se u njih odavno ništa ne ulaže, nerijetko su i bez struje i dobre putne komunikacije sa drugim mjestima, a zimi, kada snijeg zatrpa, dosta ih bude danima odsječeno od ostatka svijeta.
Oni koji su ove probleme nekako prevazišli ili na njih zatvorili oči i nadali se boljoj sutrašnjici, sada su došli su do bezizlazne situacije, svoje proizvode više nemaju kome prodati.
Vladimir Usorac, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača – mljekara RS, kaže da situaciju u selima najbolje ilustruje podataka da je sektor mljekarstva u Republici Srpskoj 1996. godine imao 17.696 mljekarskih proizvođača, a danas svega 4.300.
Glavni krivac je, kaže, pogrešna politika: “Nemamo Strategije, nemamo podsticaje, nemamo zaštićenu domaću proizvodnju, nemamo pristup evropskim fondovima, nemamo poljoprivrednih kredita ili agrarne banke, nemamo popis poljoprivrednih gazdinstava, nemamo popis stoke, mehanizacije i ko će onda u takvoj situaciji ostati na selu i baviti se poljoprivredom. Krajnje je vrijeme da se u sela i poljoprivredu počne ulagati, jer bez sela neće biti ni gradova”.
O mjestima koja bukvalno nestaju, strategijama koje nadležne vlasti nikako ne donose, razgovarali smo i sa Mirhunisom Zukuć, predsjednicom Unije za održivi povratak.
Prema njenim riječima situacija je najalarmantnija u Posavini, u selima ali i u samim gradovima -Derventa, Bosanski Brod, Modriča, Orašje, Odžak. U jednom selu u Modriči, kaže, osjetila se jako tužno jer je svaka druga kuća bila zaključana. Prazni se i Hercegovina, ljudi odlaze, prodaju imovinu. Isto je i kod Travnika, Zenice, u istočnoj Bosni.
Nažalost kaže, ni njihovi apeli i inicijative prema institucijama vlasti da se izradi strategija za zaustavljanje odlaska građana sa ovih prostora, nikada nisu naišli na razumjevanje i reakciju.
“Ljudi nam pričaju da su umorni od svih mogućih obećanja, nepravde, korupcije. Umorni su od višegodišnje portage za poslom ili ako imaju posao, što od plate ne mogu priuštiti ni osnovne stvari. Ljudima koji su još uvijek ovdje, ili koji su na granici odlaska, zaista je potrebno da ova vlast nešto poduzme, da im ponudi nešto što bih ih zadržalo ovdje. Ono što narod traži, jeste, dajte nam šansu. A to se može obezbijediti kroz normalizovanje životnih uslova, davanja prilike ljudima da žive od svoga rada, mijenjanjem sveukupne klime i ambijenta u BiH”, naglašava naša sagovornica.