Pismo te majke prenosimo u cjelosti:
HVALA SARAJEVO!
Djeca sa poteškoćama u razvoju i njihovi roditelji iz Sarajeva okupljeni oko raznih institucija i udruženja su prvi put u historiji postojanja grada Sarajeva planirana na nekom velikom gradskom događaju kao učesnici ili gosti.
Za otvaranje EYOF-a na gradskom stadionu Koševo su dobili ni manje ni više nego VIP ulaznice i pozivnice koje je pojedinačno i za svako dijete potpisao sam gradonačelnik grada Sarajeva, Abdulah Skaka.
U prvom momentu kad smo ih dobili, pomislila sam da nisam baš sigurna da će moj sin i njegovi vršnjaci sedmogodišnjaci biti oduševljeni idejom da prisustvuju događaju među desetinama hiljada ljudi, okruženi bukom, svjetlima i svime onim što ih inače u svakodnevnici ometa i čini im nelagodu, ali zajedno sa suprugom odlučih da ćemo ipak probati odvesti ga. Odlučeno i učinjeno.
Kad su stigli na stadion moj sin i njegovi drugari su zajedno sa roditeljima zauzeli pozicije i mirno čekali. Posmatrali okolinu i smiješili se. Pažljivo se posmatrao izraz lica djeteta očekujući kad će zbog hipersenzitivnosti na zvuk početi rukicama zatvarati svoje uši, što uobičajeno čini ali ništa od toga se nije događalo.
On je kao Alisa u zemlji čuda sve oko sebe observirao i sa radošću posmatrao ljude oko sebe i svjetla na pozornici. Prije nego je krenuo obećali smo mu da će vidjeti vatromet i njegovoj radosti nije bilo kraja. Baš nedavno je shvatio da za vatromet trebaju neki hemijski elementi i par dana po kući nam je ponavljao „tata kupi ememel emements da napravi fire works u sedan da leti raketa“
Nisam mogla razumjeti šta mi govori jer sam mislila da govori o „animals“ – životinjama, ali moj suprug je razumio da on želi da nam pokaže da za vatromet trebaju neki hemijski elementi i da ih on želi napraviti i staviti u automobil pa da auto leti kao raketa!
Toliko sam se smijala tome i pitala se od kud on to zna i gdje je takvo šta vidio, ali narednih dana u igri je u nekoj zdjelici kao mješao kašikom govoreći „ememel emements“ – a mi ispravljali govor, da bi on vrlo brzo počeo ispravno govoriti hemijski elementi. Sada znamo kako se pravi vatromet i možemo uživati u istom.
Tokom ceremonije otvaranja EYOF-a, djeca sa poteškoćama u razvoju su sjedila, gledala, pljeskala, radovala se i uživala u svakom momentu! Događaj iz perspektive kakav nikada nisu doživjeli i vidjeli, pa smo i mi roditelji bili maksimalno euforični i sretni. Vjetar koji je puhao kao da je donio ogromnu količinu radosti na stadion Koševo, među ljude i djecu!
Kako su se redale reprezentacije mladih sportista Europe tako se pljesak prolamao, a oni su svi kao jedan pljeskali i radovali se. Tad mi je sinulo, oni su iznimno sretni jer su dio nečega, jer su tu, jer doživljavaju nešto sasvim novo, neviđeno. U jednoj od tačaka kulturno-umjetničkog programa vidjeh i našu djevojčicu Ednu kao plesača i moj ponos i radost su bili neizmjerni.
Ne samo da su djeca sa poteškoćama pozvana kao gosti, oni su i učesnici ovog lijepog događaja. Pomislih, to je moj grad, to su ta divna djeca, to su moji sugrađani. Tako nam je svima trebalo doživjeti nešto toliko lijepo i biti dio grandioznog momenta. Paljenje olimpijskog plamena, puštanje balona i na kraju sam vatromet su kod mog sina izazvali da samo ponavlja „wow“ , juhuu“ i plješće ručicama kao da je upravo to ono što je jako dugo želio. Ostvarenje njegovih želja.
Bila sam desetogdišnje dijete kad je Sarajevo blistalo 1984te, kad je naš grad bio domaćin olimpijskih igara i čula sam toliko priča o tome. Malo se toga sjećam, ne baš svega ali otvaranje EYOFa je učinilo da se svi osjećamo dijelom nečega lijepog. Ono što će mi zauvijek ostati u sjećanju sa ovog otvaranja je da je moj sedmogodišnji sin sa autizmom onog momenta kad je Vučko izašao na scenu rekao „eno Vučko“, kao što je prepoznao i „Grudvi“.
Kako je znao, od kud mu svi ti detalji, od vatrometa, preko Vučka do Grudvija ostaje tajna za nas koji samo nagađamo šta sve proživljavaju djeca sa poteškoćama, misterija je njihov način poimanja, no moje Sarajevo ima čemu da se raduje.
Olimpijski duh našeg grada je tu i ima ga za sve generacije i svu djecu. Na koncu, njih samo to i interesuje, sve ostalo što se tu dogodilo je sporedna i nebitna stvar. Oni su doživjeli spektakl.
Hvala Sarajevo, u ime mog malog sedmogodišnjaka.