Nevenka Tromp, profesorica na Univerzitetu u Asmsterdamu, koja je 12 godina provela kao istraživač u Haškom tribunalu za Klix.ba analizirala je presudu Ratku Mladiću, koji je jučer pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici i drugih zločina u BiH.
Profesoricu Tromp zamolili smo da pojasni kako je moguće da predsjedavajuća petočlanog Žalbenog vijeća, sutkinja Prisca Matimba Nyambe iz Zambije redom imala drugačija, izdvojena mišljenja.
Stavovi sutkinje Nyambe
“Najčešće su izdvojena mišljenja odraz preuzimanja argumentacije jedne strane u postupku. To je sigurno slučaj u obrazloženju svog neslaganja s četvoricom svojih kolega sutkinje Nyambe, koja u svojem obrazloženju svoje stavove potkrepljuje argumentima Mladićeve obrane, koje ona smatra uvjerljivijim od protuargumenata i osporavanja istih od strane Tužiteljstva. Ona jednom mjestu teksta kaže da koristi krivičnopravni test u vaganju dokaza – da kada postoji sumnja onda se mora odlučiti tj. presuditi u korist optuženika. To je taj test dokazivanja krivice “izvan razumne sumnje”, objašnjava prof. Tromp.
S druge strane, dodaje Tromp, izdvojena mišljenja sudija Pantona i N’gume, prihvaćaju argumente Tužilaštva da se u šest općina i 1992. dogodio genocid i da je postojao “krovni” UZP u kojem je učestvovao i Mladić.
“Ovo dvoje sudija isto važe protuargumente obrane kao i obrazložene Pretresnog vijeća u nepravomoćnoj presudi da zločini u tim općiname nisu bili genocid i odlučuju da su argumenti Tužilaštva uvjerljiviji. Izdvojena mišljena u ovakvim drastičnim slučajevima neslaganja stvaraju konfuziju o važnosti presuda kao autoritativnom narativu o krivici pojedinaca. Adversijalni ili suparnički pristup koji je dio Anglo-Saxonskog prava potencira narativ Tužilaštva i narativ Obrane, koji su sušta suprotnost jedan drugom”, kaže Tromp.
Kako objašnjava, sudije sjede i slušaju dokaze i odlučuju na kraju koja je strana bila uvjerljivija.
“Tako se donosi presuda. Ta presuda bi trebala odraziti omjer tih narativa i proglasiti da li je optuženik kriv izvan svake sumnje po točkama iz optužnice. Izdvojena mišljenja često repliciraju dominantan narativ Obrane – nije kriv ili Tužiteljstva – kriv je. I tako bez obzira na presudu – ova izdvojena mišljenja daju puno prostora za revizionizam i presude ali i povijesnog narativa. Referenca iz će onda koristiti apologete, poricatelje zločina i nacionalistički nastrojeni pravednici koji sad mogu koristiti sva izdvojena mišljenja sutkinje Nayambe kao fusnote u pisanju apologetske povijesti”, objašnjava prof. Tromp.
Da li je moguće da pravda ovisi o jednom jedinom glasu?
Isto tako, dodaje ona, izdvojena mišljenja da se dogodio genocid u šest općina iz 1992 se sada može koristiti kao argument da je tamo genocida bilo, ali da iz kojekakvih razloga Tribunal nije bio spreman da to potvrdi niti sada niti u svojim ranijim presudama.
“Jedno je sigurno, izdvojena mišljenja će se selektivno upotrebljavati u javnosti u artikulaciji nekih više pogodnih istina. Interesno je bilo da je odluka o genocidu u ovih šest općina donesena po principu 3:2 – tj. dvoje sudija žalbenog vijeća su smatrali da je se zločini tim općinama mogu kvalificirati kao genocid. Ostaje gorki okus ovakve većinske pravde i svi se pitamo, da li je moguće da pravda za tisuće ubijenih u ovih šest općina ovisi o jednom jedinom glasu jednog jedinog sudije. I sad, izgleda da Tribunal, odnosno Mehanizam, završava svoj 28. godišnji mandat s porukom – Pravda je spora, ali i nedostižna”, zaključuje prof. Tromp.