Avganistan ili kako mnogi ga nazivaju zemalja budućnosti našla se u (ne)očekivanoj situaciji. Prema podacima Američkog ureda za obnovu Afganistana jedan od razloga za uspjeh talibana je i smanjivanje Afganistanske vojske. Samo ove godine je zbilježeno 10 posto vojnika manje. Razlog za ovo “smanjenje” je tipčno za Afganistan koji, kako kaže Thomas Ruttig iz Afghanistan Analyst Network-a, stenje pod korupcijom. O trenutnoj situaciji u Afganistanu i zbog čega je došlo do ovoga razgovarali smo sa Erolom Avdovićem novinarom koji se već 28 godina dopisnik uglednih medija iz Amerike.
- Da li je očekivan pad Kabula u ruke talibana?
Pad, kako to vi kažete, ili povlačenje američkih i savezničkih vojnika (zapadne alijanse) nije se mogao pretpostaviti u ovako kaotičnom obliku. Ali, od ranije znamo da je ova robustna operacija evakuacije američkih snaga dogovorena – i to između Trumpove administracije i talibana nakon direktnih pregovora koji su vođeni s ovom militantnom skupinom. Naime, u februaru 2020. godine SAD i talibani potpisali su sporazum o povlačenju međunarodnih snaga iz Afganistana do maja 2021. godine. Očito da se malo zakasnilo.
Aktuelni predsjednik Joe Biden samo je realizirao ono što je već dugo sigurnosni i svakako strateški konsensus u Americi – da se taj najduži i najskuplji rat u američkoj povijesti trebao okončati. I dobor je što je taj rat završen. Šest od deset Amerikanaca podržava tu odluku. Povrh svega, potrošeni su se i bazični razlozi za američku intervenciju odmah nakon 11.septembra 2001, radi kažnjavanja talibana koji su tada pružali utočište teroristima Al-Kaide. „Pad“ o kome govorite, ali pišu i drugi svjetski mediji, označavajući to čak i kao debakl – dogodio se jer je sve dodatno zakomplikovano – evakuacijom oko 124.000 civilia, što je bio jedna od najvećih air-lift operacija u povijesti. Nažalost, uz onaj užasni teroristički napad u kome je stradalo nekoliko stotina ljudi i 13 američkih vojnika ovo je ponegdje iskorišćeno i za širenje antiameričkog sentimenta. Od toga svakako ne bi trebalo praviti propagandu, kako je to proteklih dana pokušano iz Moskve, pa i na Zapadnom Balkanu.
- Kako su talibani u ovako kratkom roku uspjeli pregaziti Afgranistan?
Oni ga još nisu prergazili, jer imaju opoziciju koja im se suproststavlja, čak i oružjem u pojedinim djelovima zemlje. Da nije bilo nekog dogovora između Amerikanaca i talibana, sve bi potrajalo mnogo duže i uz mnogo više žrtava. Nasreću to se nije dogodilo. Zato je ispravno reći da je to bilo povlačenje, a ne pad. Kako je to izvedeno? Da li je moglo ranije i bez znakova panike – razvući u dužem periodu? To su druga pitanja i odgovor je – sigurno da je moglo. Tada ne bi bilo prigovora Bidenovoj administraciji da je odredila arbitrarni datum za povlačenje svih američkih vojnika – 31. augusta. Ali, tom komešanju svakako je doprinjelo da tako kažem bezglavo bježanje velikog broja avganistanskih civila iz zemlje, koje se zapravo nastavlja. To nije bila laka operacija, ali Amerikanci su je ipak završili na vrijeme. Znate kakav je bio debakl Sovijeta (Rusa) koji su bili u Avganistanu od 1979 do 1989, i tamo skoro ostali duplo manje vremena od Amerikanaca. Njihovo povlačenje iz te zemlje bilo je baš težak poraz. Dakako, za američko povlačenje također ne može reći da je pobjeda.
- Vidjeli smo i čuli šta govore talibani. Da li im vjerujete?
Malo im ko vjeruje, ali svi osluškuju i analiziraju moguće promjene u ponašanju u odnosu na period kada su oni bili izravna globalna prijetnja, odmah nakon 11.septembra 2001. Nepovjerenje je poraslo nakon što su u svoju prvu vladu proteklih dana imenovali neke osobe sa američkih potjernica za terorizam i UN-ve liste sankcije. Uostalom, u realpolitici se vjeruje u djela, a ne samo u riječi. Poznata je ona maksima američkog predsjednika Ronalda Reagana: „Mi vjerujemo, ali provjeravamo“ (We trust but we verify). Dakle, zasad im se uglavnom ne vjeruje, iako su veliki i moćni počeli odavno razgovarati sa njima. Njima će svakako biti ostavljen jedan grace-period kako bi se utvrdila vjerodostojnost njihovih najava, da su oni neki „novi talibani“. Lično ne vjerujem tako radikalnoj skupini u bilo kojoj formi lokalne provinijencije. No, vrijeme će pokazati.
- Glasnogovornik talibana izjavio je kako Kina može najviše pomoći razvoju Afganistana o čemu tačno se radi na ovoj relaciji?
To je sada utrka između najmoćnijih zemalja svijeta ko će imati više utjecaja na talibane. I, ko će s njima dogovoriti interesnu suradnju. Ne zaboravimo, Avganistan je zemlja prebogata raznim rudnim resursima; njihovo tlo sadrži bakar, boksit, litijum, kobalt, krom, merkur I uranijum, dakle rijetke metale koji su potrebni za svaku suvremenu industriju. Nekih od tih elemenata – nezamljenljivi u kibernetskoj i industriji čipova. Gotovo da bi se sve moglo moglo pojednostaviti do te mjere. Hoću reći da je onaj stari narativ iz doba Georga W. Busha koji je pokrenuo globalni „rat protiv terorizma“ prilično ogoljen. Nema sumnje, Avganistan ima strateški značaj. Ova zemlja ispod Himelaja, na granici s Tibetom itekako je važna za Kinu, koja je ujedno i najveći trgovački partner sa Avganistanom. Ti odnosi su zapravo tradicionalni od nastanka „moderne“ avganistanske države još od 1709. Ali, Avganistan je važan i za Zapad, i Ameriku posebno, jer to je visoko postavljena kapija za ulazak u Kinu. Amerikancima je taj element itekako važan u otvorenom geostrateškom i ekonomskom rivalstvu sa Kinom. Zato je očekivati da Peking neće ostati diplomatski pasivan. Naprotiv, Kina je tu vrlo aktivna i za pretpostaviti je da tu aplicira svoj orginalni kineski „soft power“ u sferi investicija prije svega; Kina neće osvajati „srca i duše“ Avganistanaca, kao što su to govorili Amerikanci. Nažalost, iza nas su prilično korumpirani pokušaji demokratizacije Avganistana.
- Uspon je talibana prilika za Kinu, Rusiju i Tursku. O kakvim prilikama je riječ?
Više za Kinu nego za Rusiju, iako tu tek može biti problema. Kina će svakako nastojati da spriječi ili neutrališe u startu moguće čarke sa vladom i vojskom talibana na njihovoj kinesko-avganistanskoj granici. U isto vrijeme, talibanima treba svaka vrsta pomoći, finansijska ponajprije, pa bi Kina mogla brzo započeti s kapitalnim investicijama i u toj susjednoj zemlji. Eto zgodne prilike da Peking kao krajnje ekonomski pragmaični centar moći krene sa svojim planovima, za koje ćemo tek vidjeti kakvi su. S druge strane, talibane se ne smije podcjeniti, posebno ne vojno, jer to je gerila koja dobro poznaje svoju zemlju. Ne smije se to i jer su im Amerikanci (slučajno, ili namjerno, još ne znamo) ostavili ogromni vojni hardver (neki čak procjenjuju preko 80.000 komada vojne opreme) uključujući neke avione, helikoptere, tenkove i mnoga vojna vozila. Sve to, uz njihovu znanu ratobornost i ideološku različitost ne samo sa Zapadom već i sa Kinom, a znamo dobro – da ti animoziteti još uvijek postoje i sa Rusijom može biti problem za susjede. Što se tiće odnosa s Republikom Turskom, još je (bivši) šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu bilateralne odnose između ove dvije zemlje ocjenjivao kao “uzorne”, iako ove zemlje ne graniče. Ankara je sa Kabulom uspostavila i programe obrazovanja i kulturne razmjene, a izgradila i neke turske škole. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan obznanio je da su talibani tražili da Turska upravlja aerodromom u Kabulu, a Amerika se bila složila sa time. Talibani naravno znaju da je Turska značajna članica NATO saveza. Dakle, talibani su šansa za Kinu, ali vjerujem da će vlast u Kabulu diverzificirati svoju multilateralu.
- EU je rekla kako će morati surađivati sa talibanima, ali da ih neće priznati. Mislite li da će talibani to dozvoliti?
Iz ove perspektive mislim da hoće. Pa vidite da su već pozvali njemačku kancelarku Angelu Merkel u posjetu i naglasili da Njemačka zauzima specijalno mjesto u njihovom poimanju međunarodne suradnje. Dakako ostaje problem tretiranja žena i duopće odnos prema ljudskim pravima. Ali, Zapad i ostatak svijeta su pragmatični: Ne samo EU, već je i preko 90 zemalja pokušava kultivizirati odnose s talibanima. Turska će vjerovatno, ne samo sigurnosno, već i drugačije biti angažovana – bilateralno, van konglomeratu zapadnih interesa u koje je Ankara uključena kroz NATO. Avganistan je ponavljam mineralno prebogata zemlja, da bi svjetski moćnici dozvolili luksuz svojim vladama da sve svedu samo na politiku. Uostalom vidjeli ste kako je onomad na svjetskim berzama bilo turbolencije zbog cijena Boksita recimo. Valja na vrijeme osigurati poziciju suradnje sa Kabulom.
- Šta sada međunarodna zajednica može očekivati od talibanske vlasti u Afganistanu?
Može očekivati onu vrstu suradnje koju bude investirala u tu zemlju čije bi resurse željela koristiti, što u nekom obliku jeste legitimno. Ali, to bi se moglo pretvoriti u rivalstvo u pokušaju, da tako kažem – otimačine, jer Afanistan je ratom razorena i osiromašena zemlja da bi mogla do kraja odbraniti svoj ekonomski suverenitet. Tamošnji narod je napaćen i, prema UN-u, od 37 miliona Avganistanaca njih bar 18 miliona treba neku vrstu pomoći uključujući i hranu, zdrastvene usluge i one u obrazovanju. Međunarodna zajednica je pred izborom: ili će ulagati u edukativnu i ekonomsku emancipaciju te zemlje, ili će nastaviti Avganistan držati kao „izolatorij“ ili rezervoar, gotovo – inkubator za rast radikalizma i, nažalost održavanje neke vrste negativnog imiđa islama i muslimana. To bi dakako bilo veoma pogrešno. Avhanistan bi tako zadugo mogao ostati mjesto gdje uspjeva samo opijum i rađa se terorizam. Ne zaboravimo, to je retorika, ili narativ koji je dosad služio za liberalni intervencionizam, kome čini upravo Amerika sve više okreće leđa. Sve agresivnija Kina može drugim metodama osvajati taj „prazan“ prostor u kome retorika „hladnog rata“ ( kroz koju su dominirali Sovjeti/Rusi, od 1979 do 1989), ili semantika globalnog „rata protiv terorizma“ (koju su ponajviše trošili Amerikanci od 2001 do 2021) više ne važi; i više ne može služiti kao predtekst za nove ratove.
- Je li povlačenje iz Afganistana potkopalo povjerenje u SAD?
I jeste i nije. Za one koji znaju – nije. Oni koji se bave propagandom, ne sagledaju kako Amerika pokušava da sama izmjeni vlastitu paradigmu. I kako je sada – fokus na Dalekoj Aziji, čemu je dokaz da je Bidenova administracija izdejstvovala da Kina postane posebna briga kroz novu pacifičku dimenziju NATO saveza. Zato je Avganistan važno strateško raskršće. Naravno, ne treba gajiti iluzije, da će Americi to brzo brzo poći za rukom, i da će se Evropa u svemu složiti sa Washingtonom, čemu su dokaz ideja o stvaranju vlastiti evropskih oružanih snaga. Istina je, da je Amerika još uvijek najmoćnija ekonomska i vojna sila svieta. Ali je tačno i da je Pax-Americana, nakon svega i jer i Washington to donekle želi – dovedena u pitanje. Održavati globalnu sigurnost iz samo jednog centra moći preskupo je i za Ameriku. Dakle, Amerikanci uviđaju da ih taj imperijalni stil sve više košta i da nije kompatibilan sa problemima s kojim se suočavamo na domaćoj – američkoj pozornici. A to bi mogao biti i početak nekog novog povjerenja u neku novu Ameriku, koja bi za početak – recimo – za neko vrijeme mogla izbjegavati konvencionalne ratove.
- Sve velesile nisu uspjele pokoriti Avganistan, može li se očekivati eskalacija ekstremizma?
Ako se svemu pristupi kroz prizmu naučenih povijesnih lekcija koje govore u prilog opisu Avganistana kao „grobnice imperija“ – onda sve nalaže jedan dodatni opraz. Ali, ako se Avganistanu opet bude prilazilo crno-bijelom logikom, po kojoj zapadni neprijatelj broj jedan – umjesto komunizma postane islamizam (uz izvjesni uklon od stvarnog islama), kao što je to ove sedmice u povodu 20.godišnjice 11.septembra izgovorio bivši britanski premjer Tony Blair – onda će se problemi umnožavati. I, ekstremizam bi tako mogao zadugo ostati pridružni dio svijeta u kom živimo. To nije umirujuće saznanje znajući za globalni ekonomski jaz između bogatih i siromašnih, i činjenucu da preko 60 miliona migranata kruži planetom krećući se prema zemljama tzv. blagostanja. Ili, bolje rečeno – podjele svijeta na zapadnu – kršansko-judejsku i orijentalnu – uglavnom islamsku civilizaciju veoma je opasna paradigma. Iako se vjerovalo da je taj koncept „sukoba civilizacija“ kako je to u svojoij istoimenoj knjizi zagovarao američki politolog Samuel Huntintgton (1927-2008), Blairove riječi, a ruku na srce i ne sasvim poražena ideologija neokona – neokozervativnih političkih jastrebova u Americi koji su doveli do rata u Iraku i Avganistanu, ne ostavljaju puno mjesta za optimizam. Zato je važno da Bidenova administracija uspije u svojim namjerama da prvo zaliječi svoje avganistanske, kao nekad vijetnamske rane, i onda kasnije pokuša doprinjeti da se na drugi način stabilizuje Avganistan. U protivnom, mogli bi smo nažalost svjedočiti novom remakeu historije s nesagledivim posljedicama.
- Gdje je pogriješila Amerika? Ko je po Vama najviše odgovran za trenutno stanje u Afganistanu?
Najviše je odgovorna klika korumpirane vlasti u Avganistanu na čelu sa bivšim predsjednikom Asrafom Ganijem koji je pobjegao iz zemlje. Dio odgovornosti snosi i bivši predsjednik, koji je također bio „američki čovjek“ – Hamid Karzai i ljudi iz njegovog interesnog kartela. Udio američke krivice je u tome što je Washington u tu korumpiranu vlast u Kabulu uložio ogromne novce, u čemu je očito mučestvovao nevladin sektor s hiljade dobro plaćenih kontraktora. A što je najgore, potrošeni su i ogromni ljudski resursi. Nažalost, u Avganistanu je poginulo mnogo ljudi uključujući veliki broj Amerikanaca. Prema navodima Associated Pressa (AP) iz augusta 2021, u Avganistanu je smrtno stradalo 2.448 američkih vojnika, plus 3.846 kontraktora koji su radiliu za američku vojsku. Poginulo je i preko 66.000 Avganistanaca, plus 51. 191 taliban. Stradalo je 1.144 pripadnika NATO snaga. A poginulo je 72 novinara. Sve su to poražavajuće brojke s obzirom na „rezultate“, jer vratili smo se tamo gdje s mo i počeli, kada je 2001. odlučeno da se talibani otjeraju s vlasti. A onda krene u demokratizaciju Avganistana po mjeri zapadne geostrategije. U Americi kažu, uspjeh ima stotinu otaca, a neuspjeh samo jednog. Amerika je pogriješila što je toliko dugo ostala u Avganistanu i insistirala na konceptu kako se to kaže – nama bliske „džefersijanske demokratije“ (imenovane po jednom od osnivača Sjedinjenih Američkih Država – Thomasu Jeffersonu; 1743-1826) ignorišući plemensku i drugačije organizovanu društvenu strukturu u Avganistanu. Ipak se ruža ne može kalemiti na krušku.
- Koji su sljedeći koraci Bidena?
Povlačenjem američke vojske iz Avganistana 31.augusta 2021. nisu prestali svi problemi Bidenove administracije u toj zemlji. Prema pisanju američkog magazina „Atlantic“, Biden bi najradije želio da Amerikanci zaborave na debakl iz Kabula, jer bi ga to moglo koštati kongresnih izbora u novembru 2022. Sve to može utjecati čak i na naredne predsjedničke 2024. Povlačenje Amerikanaca iz Kabula, bar kad su prizori stradanja u pitanju, očito je bilo gore, a svakako i drugačije u odnosu na slike povlačenja Amerikanaca iz Saigona 1975 godine nakon 19.godišnjeg vijetnamskog rata. U svakom slučaju, Biden upravo u Avganistanu treba parirati Kini i odbraniti američke interese, ali i vrijednosti supritstavljanja demokratije – autokratiji i u tom dijelu svijeta. To treba uraditi na način da se opet ne doživi neki vidljiv poraz. Drugim riječima – lakše je o tom govoriti uz mnoge patetične slobdarske slogane, nego to sprovesti u dijelo. Zato republikanci sve ovo koriste kao najžešću političku municiju protiv Bidena. Republikanci, postavljaju pitanje nedostatka vizije i naglašavaju avganistanski „poraz“, iako je on Bidenu praktično ostavljen kao nezaobilazni politički amanet od strane njegovih prethodnika. To jeste politička nepravda, jer Joe Biden je kao američki podpredsjednik, u vladi Baracka Obame, još 2009. – zagovarao postepeno, ali finalno povlačenje američke vojske iz Avganistana. O nepravdama u politici, često malo ko vodi računa, ali zato svi misle kako da iskoriste predožbe poput ove o „padu“ Avganistana.
- U glavnom gradu Afganistana – Kabulu – žene su izašle na ulicu i od talibanskog pokreta traže da buduća vlada zaštiti njihova prava i slobode. Položaj žene je svakako ugrožen, šta će se desiti po tom pitanju i kako će “proći” djevojčice i dječaci?
Postoje neka očekivanja da neće biti tako masovnih represalija žena kao tokom prethodne vladavine talibana (1996 do 2001). Vidjeli smo kako su tada, po svojoj neprihvatljiovoj brutalnosti talibani uveliko izlazili van okvira tradicionalnog islama iz drugih islamskih zemlja, gdje prava žena također nisu na zavidnom nivou. Dakako, talibani su bili najgori. Zabihullah Mudžahid, dugogodišnji glasnogovornik talibana, kako to prenose američki mediji, prethodnih je dana obećao, da će talibani „poštivati ženska prava u okviru normi islamskog zakona“. I tu je ta, reklo bi se – trik situacija, jer nije pružio više detalja. A u politici je vrag uvijek u detaljima. Već znamo da će žene biti van mogućnosti obnašanja ministarskih pozicija u ovom sastavu talibanske vlade. Njihova puna inkluzija u vladanju državom obećana je za neko drugo vrijeme. Londonski „Guardian“ na primjer, navodi, da su to obećanja u koja ne treba puno vjerovati, jer evidencija sugerira drukčije. Dakako, svi znamo, baš kao što to ovih dana opet podsjeća i AP – da ponašanje prema ženama varira od zemlje do zemlje u muslimanskom svijetu, a ponekad čak i u istoj zemlji, jer ruralna područja, kakvih je najviše u Avganistanu – imaju tendenciju da budu daleko konzervativnija. Zato bi osim Avganistana valjalo prstom uprijeti i na Saudijsku Arabiju i druge zemlje Zaljeva – u paketu sa talibanima, jer – u protivnom upadamo u jasnu političku, pa i medijsku hipokriziju.
- Kako su talibani u ovako kratkom roku uspjeli pregaziti Afgranistan?
Pa kao što sam i rekao, zato što su se dogovorili sa Trumpovom administracijom. Ganijeva vladavina i avganistanska vojska koju su trenirali i naoružavali Amerikanci očito je bila do grla korumpirana i mnogima je motiv postao samo novac. Dogodio se kolaps, sve se zapravo urušilo kao kula od karata. Nisu, dakle talibani „pregazili Avganistan“, jer oni zapravo još imaju značajnu političku, pa i vojnu opoziciju u mnogim djelovima Avganistana – od Doline Lavova do Panjshir provincije. Sjeverno od Kabula, najistaknutiji je centar otpora talibanskoj vlasti. Na društvenim mrežama se može naći podatak da je Nacionalni front otpora Afganistana (NRF), koji uključuje bivše pripadnike afganistanskih snaga sigurnosti i lokalne milicije, uvjetovao prestanak borbi ako talibani prestanu s napadima i tek onda pregovarati. Neki zapadni mediji ne iskljućuju ni građanski rat u ovoj zemlji. Prema nekim, doduše malo starijim britanskim anketama od prije deset godina (2011) – talibani su uživali svega četiri posto podrške među Avganistancima. Vjerovatno su te brojke sada malo drugačije, ali sigurno je da talibani tek treba da osvoje podršku Avganistanaca i da to neće moći ostvariti samo represalijama kao ranije.
- Ako se ovo pretvori u ozbiljan val egzodusa, onda bi on mogao zapljusnuti i Bosnu i Hercegovinu. Možete li dati procjenu vremenski kada će se to desiti?
Ne raspolažem niti proučavam parametre koji na to upučuju da bih dao sasvim kompetetan odgovor na vaše pitanje. Rekao bih da je Bosna još daleko. Prve na udaru su zemlje poput Pakistana, gdje su se tradicionalno sklanjale avganistanske izbjeglice. Uostalom, nije isključeno da talibani o svemu pregovaraju sa Islamabadom. Ne treba zaboraviti da su talibani pokret vjerskih učenika (taliba) iz paštunskih područja istočnog i južnog Afganistana koji su obrazovani u tradicionalnim islamskim školama upravo u Pakistanu. Neki čak kažu da su oni plod pakistanskih obavještajnih službi. Doduše, prema enciklopedijskim navodima – bilo je i tadžikistanskih i uzbečkih studenata među njima. Kad je riječ o izbjeglicama, treba prvo posmatrati te avganistanske susjede – izuzev Kine i Indije – koje su tradicionalno zatvorene za migrante. I Turska je već najavila da ne može primati nove izbjeglice, posebno ne ove iz Avganistana, jer još uvjek vodi brigu od nekoliko miliona izbjeglica iz Sirije i sa Srednjeg istoka. Evropa će svakako primati Avganistance. Tu su i Amarikanci koji će udomiti između 50 i 100.000 Avganistanaca. Njihov dolazak na Zapad možda bi mogao ovog puta organizovaniji, a ne samo puštanje rijeke izbjeglica da poteče od Himelaja do Alpa preko Zapadnog Balkana.
- Zašto NATO pere ruke?
Ne mislim da NATO pere ruke, jer oni su do posljednjeg časa solidarno dijelili ulogu sa Amerikancima, koji su se evo povukli. Od avgusta 2021. fokus NATO-a bio je osiguranje bezbjednog odlazak osoblja iz savezničkih i partnerskih zemalja, te Afganistanaca koji su pomogli u angažmanu NATO-a. Na samitu NATO -a u julu 2018. u Briselu, saveznici su se obavezali na produženje finansijskog izdržavanja afganistanskih snaga sigurnosti do 2024. godine. Naravno, ovo finansiranje je trenutno zamrznuto. U aprilu 2021. godine, 30 ministara vanjskih poslova i odbrane NATO pakta odlučili su započeti povlačenje trupa iz Afganistana 1. maja 2021. ali s tim se malo kasnilo, a ni kordinacija s Amerikancima nije bila baš najbolja u svemu. NATO je odlučio podržavati Afganistan na druge načine, što su eksplicitno potvrdili šefovi država i vlada na Samitu ove vojne alijanse u Briselu 14. juna 2021. Zato se ne bi moglo reći da NATO biježi od odgovornosti. Djelovat će se drugačije.
*