Iako Južna Koreja nekoliko decenija bilježi veliku globalnu popularnost u oblasti kinematografije, televizije i videoigara, infekcija svjetske publike južnokorejskom popularnom kulturom dogodila se ultimativnim Psyevim hitom “Gangnam Style”, pjesmom čiji je spot svojevremeno zabilježio rekord na YouTube platformi, postavši prvi video koji je dosegnuo milijardu pregleda.
Nadalje, tu je i senzacija iz 2019. godine, rekorder po broju Oscara za neki film s neengleskog govornog područja, film “Parazit” Bong Jon-hoa. Tajna viralne privlačnosti tamošnje pupularne kulture krije se u činjenici da se životu pristupa dječiji nevino i kada je riječ o najbrutalnijim stvarima, živim bojama i krajnje simplificirano, ali ne i banalno.
Upravo to bi mogla biti definicija najnovijeg južnokorejskog “hypea”, koji je na Netflixovoj streaming platformi osvanuo 17. septembra. “Squid Game” je igrana serija od devet epizoda, koja se za manje od deset dana popela na prvo mjesto gledanosti u Americi, postavši tako prva južnokorejska serija kojoj je to uspjelo. Izgleda apsolutno fantastično i uvlači gledatelja kao malo dijete, koje zbog svoje radoznalosti želi ući u šarenu igraonicu jarkih boja, gdje se zapravo odvija brutalno takmičenje za preživljavanje.
Kike tike tačke na psihodeličnim gljivama
Više od 400 igrača bez novca prihvata čudan izazov koji se sastoji od toga da se takmiče u opskurnim dječijim igrama. Primamljiva nagrada od 45,6 milijardi korejskih wona (40 miliona dolara) spušta se u ogromnoj prozirnoj kasici prasici iznad glava 456 učesnika u igri. Ulozi su smrtonosno visoki, a dužnički robovi se u šest rundi takmiče igrajući smrtonosne verzije ledene kraljice, ali i tradicionalne korejske igre koja se zove igra lignje ili “Squid Game”. Riječ je o mračnoj drami na Netflixu, čiji je tvorac reditelj i scenarista Hwang Dong-hyuk, kojeg se sjećamo po kontroverznim projektima “The Fortress” i “Silenced”.
Priča se ovdje fokusira na Ji-Huna (Lee Jung-jae), čovjeka koji se bori da spoji kraj s krajem. Njemu kamatari prolijevaju krv iz nosnih duplji, najnepoželjniji je klijent u banci, a boluje od ovisnosti o kockanju. Zaigrani i gladni novca, u velikoj utvrdi na dalekom otoku, Ji-Hun i ostalih skoro petsto takmičara vrlo brzo shvataju da su zaglavili u smrtonosnoj igri, koja će ih koštati robe. One koja se ne može platiti, piše Klix.
Drama o preživljavanju u savremenom svijetu uz naglašen jaz između bogatih i siromašnih, poruka je koju smo već dobili u filmu “Parazit”, dok “Squid Game” manje suptilno progovara o pervertiranom kapitalizmu. To je svijet u kojem jedni trče za novcem, dok se mala grupa ljudi zabavlja gledajući ih kako se bore do smrti. Oni su im kreirali šarolike sadržaje, ogromnu igraonicu u kojoj se mogu čuti dječije pjesmice. Koliko god ta dječija stilizacija odudara od ubijanja i prolijevanja krvi, taj spoj izgleda veoma zanimljivo, kao uostalom i dječije brojalice i uspavanke u horor filmovima. Ako se prisjetimo, najveći naslovi u historiji kinematografije, koji su se bavili stravom, uspijevali su to preko djece (“Egzorcista”, “Halloween”…).
U posljednjoj epizodi kroz monolog lika nam se daje mračno i uvrnuto viđenje čovječanstva i humanosti, gdje nikako da shvatimo kako ćemo proliti puno krvi dok ne uvidimo kako moramo biti ljubazni jedni prema drugima. Sljedeći put kad se nađete s djecom i pogledate kako neka djevojčica baca kamenčić da bi poskočila na betonu na kojem je kredom iscrtana školica, ili vidite dječaka koji pokušava pronaći svoje skrivene prijatelje u igri ćorabake, budite svjesni da se oni spramaju za okrutnu igru koja se zove – život u korporativnom svijetu u kojem se sve, baš sve stvari mogu kupiti novcem.
Šta biste vi uradili za četrdeset miliona dolara?