Žalbeno vijeće je dodatno prihvatilo žalbu Tužilaštva i osudilo Karadžića na kaznu doživotnog zatvora.
Po izricanju presude, tužilac Serge Brammertz je izjavio:
“Kao što je danas potvrdilo Žalbeno vijeće, Radovan Karadžić je kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. On je zloupotrebio svoju političku i vojnu vlast, zajedno sa ostalim visokim liderima, kako bi pokrenuo nezamislivu kampanju zločina, počinio strašna zlodjela i uništio jednu zemlju.
Karadžić je vodio kampanje masovnog etničkog čišćenja u kojime su milioni bili raseljeni, desetine hiljada je bilo ubijeno, a veliki broj običnih, nevinih ljudi podvrgnuto silovanju, mučenju, seksualnom ropstvu i drugim vidovima zlostavljanja. On je nadgledao više od tri godine dugu opsadu Sarajeva, šireći teror u gradu u cilju ostvarivanja svojih političkih ciljeva. On je pripadnike mirovnih snaga UN-a koristio kao taoce i živi štit. A u Srebrenici u julu 1995. godine, pridružio se Ratku Mladiću i drugima u protjerivanju 30.000 žena, djevojčica i starica iz njihovih domova, i u ubijanju hiljada muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana.
Ovaj sud Ujedinjenih nacija ga je osudio za njegove zločine na kaznu doživotnog zatvora čime je poslao značajnu poruku da pravda može nadvladati zlo. Danas su žrtve njegovih zločina konačno vidjele kako odgovara za ono što je učinio.
Protivnici Suda će tvrditi da je ova presuda presuda o krivici srpskog naroda. To snažno odbijam. Karadžićeva krivica je njegova lično, a ne krivica njegove zajednice.
Drugi će reći da je Karadžić heroj i da je branio svoj narod. Ovo suđenje je dokazalo suprotno. Karadžić će u istoriji ostati upisan kao ratni zločinac koji je odgovoran za užasnu ljudsku patnju.
Odgovorni zvaničnici bi stoga trebalo da promovišu prihvatanje činjenica koje su utvrđene na ovom suđenju kao osnove za pomirenje. Poricanje zločina i veličanje ratnih zločinaca ne bi trebalo biti tolerisano.
Moralo bi da postoje poštovanje i odavanje priznanja svim žrtvama, kako za ono što su proživjeli, tako i za njihovu hrabrost u borbi za pozivanje na odgovornost. Neosporno je da žrtve iz svih zajednica još uvijek čekaju na pravdu koja im pripada. Moja kancelarija je posvećena pružanju podrške nacionalnim sudovima, na kojima je sada odgovornost da nastave sa procesom donošenja pravde.
Izražavamo svoju zahvalnost međunarodnoj zajednici na njenoj podršci našem radu. Apelujemo na Ujedinjene nacije i njene države članice da nastave da pružaju podršku nacionalnim tužiocima u bivšoj Jugoslaviji koji se bore za više pravde za više žrtava”, naveo je Brammertz.
Današnjom presudom Žalbenog vijeća potvrđena je osuđujuća presuda Karadžiću po deset tačaka za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, njegovu odgovornost za četiri kampanje zločina. Žalbeno vijeće je dodatno prihvatilo žalbu Tužilaštva i osudilo Karadžića na kaznu doživotnog zatvora za njegove zločine.
Etničko čišćenje
Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuću presudu izrečenu Karadžiću za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene na osnovu jednog sveobuhvatnog zločinačkog plana koji je obuhvatao period od oktobra 1991. do novembra 1995. godine, takozvanog „sveobuhvatnog UZP-a”. Karadžić je imao „integralnu ulogu” u sprovođenju ovog plana. Cilj ovog plana je bio da se kampanjom zločina nesrpsko stanovništvo trajno ukloni sa područja na koja su bosanski Srbi polagali pravo u Bosni i Hercegovini (BiH). Srpske snage prisilno su raselile veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata iz njihovih domova. Oni su hapsili i u zatočeništvu držali žrtve u zatvorima, logorima i drugim objektima, često u nehumanim uslovima, gdje su bili podvrgnuti mučenju, premlaćivanju, silovanju i drugim djelima seksualnog nasilja, a zatim su žrtve prevozili van opština. Srpske snage su takođe ubile i veliki broj bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata tokom i nakon preuzimanja opština, u masovnim egzekucijama ili nakon napada na nesrpska sela.
Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak da je Karadžić imao namjeru da izvrši ove zločine i da je u značajnoj mjeri doprinio sveobuhvatnom UZP-u. Sa vrha političkih, državnih i vojnih struktura, bio je u mogućnosti da upotrijebi svoju vlast i uticaj u svrhu ostvarenja cilja sveobuhvatnog UZP-a. Konkretno, Karadžić se nalazio na čelu razvoja ideologije i politike koje su dovele do stvaranja pretežno etnički homogene države bosanskih Srba činjenjem zločina. Karadžić je takođe bio i centralna ličnost u širenju propagande protiv bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, kojom su oni identifikovani kao istorijski neprijatelji Srba, i koja je insistirala da je suživot nemoguć. Karadžić je koristio istorijski narativ, i njegova retorika je proizvela strah i mržnju prema bosanskim Muslimanima i bosanskim Hrvatima i imala je za cilj pogoršanje etničkih podjela i tenzija u BiH.
Opsada Sarajeva
Drugo, Žalbeno vijeće je potvrdilo Karadžićevu krivicu za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine koji su počinjeni u jeku snajperske kampanje i kampanje granatiranja Sarajeva, čija je glavna svrha bila širenje terora među civilnim stanovništvom Sarajeva. To je bio „Sarajevski Udruženi zločinački poduhvat“. Stanovnici su tri i po godine gotovo svakodnevno bili izloženi snajperskoj vatri i granatiranju, što je za posljedicu imalo hiljade ranjenih i ubijenih civila. Djeca su bila pogođena pred kućama ili dok bi s majkama prelazili ulicu. Pored toga, snage bosanskih Srba nasumično su bombardovale grad krajnje ubojitim modifikovanim avio bombama.
Žalbeno vijeće je ostalo kod zaključka da je Karadžić imao namjeru da počini ove zločine te značajno doprinio Sarajevskom Udruženom zločinačkom poduhvatu, kao najviši politički autoritet u RS-u a i kao Vrhovni zapovednik VRS-a. Imajući kontrolu nad VRS-om tokom cijelog sukoba, on je bio direktno uključen u vojna pitanja u Sarajevu i izdavao naređenja. U postizanju svojih političkih ciljeva, Karadžić se, izazivajući teror među civilnim stanovništvom, koristio snajperskom kampanjom i kampanjom granatiranja kao sredstvom pritiska na čelnike bosanskih Muslimana i međunarodne zajednice.
Taoci
Žalbeno vijeće je potvrdilo osuđujuću presudu protiv Karadžića za ratni zločin uzimanja talaca i za njegovu ulogu u zatočavanju pripadnika mirovnih snaga UN i vojnih posmatrača, u periodu između maja-juna 1995. u cilju prisiljavanja NATO snaga na prestanak vazdušnih napada na vojne ciljeve bosanskih Srba.
Genocid u Srebrenici
Naposljetku, Žalbeno vijeće je potvrdilo Karadžićevu osuđujuću presudu za genocid, zločine protiv čovječnosti, progon, istrebljivanje, ubistvo i prisilno premještanje, kao i ratni zločin ubistva, počinjenih nakon pada Srebrenice u julu 1995. Nakon zauzimanja Srebrenice od strane VRS-a u julu 1995, po naređenju Karadžića, oko 30,000 bosanskih Muslimanki, djece i starih osoba prisilno su bili odstranjeni iz enklave na teritoriju pod kontrolom bosanskih Muslimana. Karadžić je imao namjeru da iz Srebrenice permanentno i prisilno odstrani bosanske Muslimane. Nakon zauzimanja, snage bosanskih Srba su zatočile muslimanske muškarce i djecu na nekoliko lokacija na tom području. Žalbeno vijeće je potvrdilo da je nakon pada Srebrenice dugotrajna strategija odstranjivanja bosanskih Muslimana iz Srebrenice počela da se transformiše u konkretan sveopšti plan njihove eliminacije. Od 13. jula 1995. i tokom narednih dana, zatočeni muškarci bili su odvedeni u obližnja mjesta gde su bili ubijani. Ta ubistva bila su izvršena u skladu sa sistematskim i veoma organizovanim planom. To pokazuje da je Karadžić dijelio s Ratkom Mladićem namjeru ubijanja svih vojno sposobnih muškarca bosanskih Muslimana iz Srebrenice, šta se samo po sebi svodi na namjeru uništavanja bosanskih Muslimana u Srebrenici.