AUTOR: Ivo Komšić
Kada je izvršen nedavni zločin u džamiji u gradu Christchurchu na Novom Zelandu, prva asocijacija mi je bila – Markale. Nisam mogao shvatiti zašto, ali u podsvijesti su se ta dva zločina odmah povezala. Bez velikih analiza, pokazuje se da je podsvijest bliža istini. U njenoj dubini je pohranjeno i ono što ne želimo imati u svijesti, što smo potisnuli i prelili slojevima svijesti, jer nas ta skrivena istina plaši. Možda su se ta dva događaja povezala po broju žrtava koji je približan, možda po nevinosti žrtava i njihovoj nemoći pred zločinom… Nikako se nije mogla uspostaviti neka suštinska ili sudbinska veza među žrtvama, nikakva situacijska ili povijesna veza. Čak je nemoguće povezati Christchurch i Novi Zeland, oazu mira, s ratnim Sarajevom i njegovom sudbinom, prenosi Analiziraj.ba.
A onda se pojavi izjava jednog našeg državnog zvaničnika kako zločin u Christchurchu nema nikakve veze s Republikom Srpskom i Srbima. Zaista, tko danas može to dovesti u vezu? Nikakvih vidljivih spona nema, zločinac ne pripada nikakvom našem rodu i porodu, nije dio naše kulture, naše teške povijesti, naše ratničke politike, naših otvorenih i prikrivenih sukoba. Nitko od nas ga nije angažirao, nitko od Srba, nitko iz RS-a, nitko iz Srbije, za zločin koji je izvršio. Njegov grad nije u ratnoj zoni, njegova država je danas najpoželjnije mjesto za život. Ljudi su ubijeni dok su se molili Bogu. U bogomolji. Sve bogomolje imaju istu svrhu, u svima se moli Bogu, sve molitve su iste ili slične. Zločinac je vjerojatno vjernik, kršćanin, grad u kome živi nosi ime Crkvakristova (kod nas ne postoje gradovi s takvim nazivima, koji u imenu sadrže ekspresiju vjere). Nisu ubijeni ljudi koji protiv nekoga protestiraju, koji zbog nepravde ruše sve pred sobom, koji su u ratu protiv nekoga, s oružjem i ratničkim pokličima. Ubijeni su nemoćni ljudi koji se mole, djeca, žene, mladići, odrasli, na mjestu gdje nema zaklona ni mogućnosti obrane i kojima je jedini spas nestanak streljiva u oružju zločinca. Ti ljudi su u trenutku molitve dio opće zajednice, ljudi koji su svoje pojedinačne želje i nade objedinili i stavili na isto mjesto, s istom posvećenošću. U bogomoljama se ne funkcionira kao pojedinac nego univerzalno, ljudski, čovječno. Kako onda naći vezu sa zločincem koji ubija takve ljude, koji ubija čovjeka, čovječnost. Takvu vezu je nemoguće naći s ljudske, čovječne strane jer bi to bila veza s univerzalnim zlom. I s te tačke je naš državni funkcioner u pravu.
Problem identifikacije
Međutim, pogledajmo taj zločin s druge strane, sa strane zločinca, i pitajmo kakve veze zločinac ima s nama. Posebno kakve veze ima sa Srbima i Republikom Srpskom. Nije problem u tome da li se mi povezujemo s njim nego da li se on povezuje s nama, nisu problem naše identifikacije nego njegove. Negova identifikacija otkriva sve, i poticaj za zločin, motiv zločina, izbor žrtve. On se poistovjetio, on je ispisao imena svoje identifikacije, on je otkrio kroz pjesmu koju je slušao svoj uzor. On je iz te identifikacije odredio potpuno nevine ljude kao svoje „neprijatelje“, nisu oni odredili njega, oni se s njim nisu mogli nikako povezati. On je iz svoje identifikacije napravio vezu iz koje je za njega bilo normalno pobiti te ljude. Oni su davno identificirani kao neprijatelji i nije ih spašavala mirna oaza njihove zemlje i vjerničko ime njihovog grada, nije ih spašavala ogromna udaljenost od Bosne i Hercegovine, Sarajeva i Republike Srpske, od Srba i njihovog ratnog vođe Radovana Karadžića. Njihov ubica se povezao sa svim onim što je njima bilo daleko i vjerovatno potpuno nepoznato.
Ne radi se, dakle, o ličnoj osveti, o poremećenoj psihi. Zločinac je „normalan čovjek“, nije identificiran kao kriminalac, normalno je zarađivao za život, putovao po svijetu, prošao i kroz naše krajeve. Radi se o zločinačkoj svijesti, ustrojenoj iz jasnih motiva i s proračunatim ciljevima, legitimiranoj već postojećim praksama i legaliziranoj kao poželjnoj i uzornoj. Mjesto gdje je takvu svijest mogao formirati našao je upravo ovdje, kod nas, našao je svoje heroje i institucionalizaciju te svijesti. Heroj je, uz druge srpske mitske junake, Radovan Karadžić, a institucija Republika Srpska, njegova tvorevina. Ovdje, kod nas, uspostavljena je platforma zločina s koje se može djelovati bilo gdje u svijetu. Javno ju je izgovorio Radovan Karadžić u Skupštini BiH riječima – jedan narod će možda nestati. Ovo „možda“ je bila alternativa – morali su se odreći toga da su narod, morali su se odreći svoje vjere, svoje kulture, svojih običaja. I prije te izjave on je govorio o natalitetu tog naroda koji ugrožava Srbe. To je univerzalna prijetnja zasnovana na općem antiljudskom stavu, na genocidnoj ideji. Na toj platformi se ne ubija pojedinačno i selektivno, nego općenito, ubijaju se svi koji su markirani kao prijetnja. Tada se ne odvajaju djeca od odraslih, civili od vojnika, vjernici od agnostika, ubijaju se svi koji pripadaju cjelini – vjere, naroda, kulture, rase…
Zašto se terorista s Novog Zelanda, tako daleko od nas, identificirao sa zločincem Karadžićem? Zašto se nije identificirao sa svojim gradom, s personifikacijom njegovog imena? Tlo zločina je opće, prostorno-vremenska udaljenost ne znači ništa, nacionalna pripadnost također nije prepreka, različitost društva u kojem se odrasta nema utjecaja. Radi se o univerzalnosti zla. Identifikacija s njim briše sve razlike.
Zato je ta povezanost bila moguća. Karadžić je osuđen na međunarodnom sudu za ratne zločine i genocid, već u prvostepenoj presudi. Problem je u tome što se u RS-u i u Srbiji to ne prihvaća, uz časne izuzetke, i što Srbi sami preuzimaju na taj način kolektivnu krivicu. To je njihova kolektivna identifikacija, ničim izazvana. Ali to je identifikacija koju je izvršio i zločinac s Novog Zelanda. Tu identifikaciju nije napravio niti jedan Srbin, to je istina. Ali sam zločinac je napravio identifikaciju s njima. Srbi sami trebaju se pitati zašto. Kako to da je baš kod njih, od toliko evropskih naroda koje je upoznao, u čijim državama je bio, našao elemente svoje identifikacije? Pa oni su mu mogli pružiti dovoljno razloga za prihvatanje zločina kao herojstva, da se zločinci nesmetano mogu slaviti i opjevati u pjesmama, da im se mogu podići spomenici na očigled svijeta, da mogu živjeti u legendama, da traju u kolektivnoj svijesti kao uzori. Ne priznaju se presude međunarodnog suda jer zločinci se pred njima ne osjećaju krivima i odgovornima. Oni ostaju vjerni svojoj zločinačkoj svijesti jer ona od njih zahtijeva dosljednost i čvrstoću uvjerenja. U svojim očima oni su heroji naroda, djelovali su u njegovo ime, imali njegovu podršku. Ne postoji tako velika trpnja koju ne bi podnijeli radi toga. Zato su mirni, bez uzrujavanja, bez grimasa na licu. Vjeruju da su mučenici, možda jednoga dana sveci.
Novozelandska premijerka je definirala o čemu se radi: „Rasizam i mržnja stvaraju podneblje na kojem može cvjetati nasilje. I svatko od nas ima moć promijeniti to.“
Podneblje zla
Podneblje nasilja i zla još postoji, ovdje kod nas, i neće biti promijenjeno sve dok postoji identifikacija sa zločincima i njihovim institucijama koje su formirali. Nije slučajno zločinac s Novog Zelanda to tlo pronašao baš ovdje. Svatko od nas ima moć nad tim. I što činimo da to promijenimo? Naši zločinci žive bez kajanja i misle da ih je svijet nepravično osudio. Kada smo ih posmatrali u sudnici međunarodnog suda pravde, dok su im čitane optužnice, prezentirani dokazi o zločinima i izricane presude, ni traga kajanja nije bilo na njihovim licima. Branili su se i obrazlagali svoje zločine kao da se radi o automehaničarima koji su stare dijelove uklanjali da bi ugradili neke nove. Ostavljali su dojam da bi sve to ponovili, uvjeravali su sudije da su bili u pravu, da kao pojedinci nisu ništa krivi jer su djelovali univerzalno, u interesima naroda. U toj univerzalnosti zla i jeste problem jer je ono tlo za univerzalne identifikacije. Nije važno odakle je tko, koje je vjere i nacije, koje rase, svatko se s njim može identificirati. Niti u jednom kutku svijeta nitko nije siguran i u svakom trenutku se može očekivati njegovo pojavljivanje. Može se u to ime pobiti i stotine hiljada ljudi, nećeš osjećati krivicu jer djeluješ univerzalno. Što je to nekoliko stotina hiljada mrtvih za jednu državu, za opći interes naroda, rekao je jedan profesor humanističkih nauka, srpski ideolog i Karadžićev politički mentor, davne 1991. godine, na jednom javnom sastanku.
Hoće li zločinac s Novog Zelanda isto to reći, samo smanjiti broj žrtava jer mu je smanjena moć?
Gdje je druga strana, strana pravde i dobra, ona čovječna, koju zaziva novozelandska premijerka? Je li se ta strana toliko kompromitirala da ne može biti tlo univerzalnog djelovanja? Zašto je današnji svijet, s ove strane zla, dozvolio negiranje onoga što je utvrđeno u jednom međunarodnom pravnom postupku koji su vodili neovisni ljudi? Kako danas može bilo tko u svijetu komunicirati s političarima i državnicima koji negiraju međunarodnu pravdu, koji pravdaju zločine i slave zločince, koji se poistovjećuju s njima? Zašto te ljude primaju na razgovore, daju im legitimitet i diplomatske počasti? Je li svijet uzmakao pred zločinačkom platformom?
Sve dok je tako bit će i terorista i zločinaca, na mnogim mjestima u svijetu, daleko od BiH i RS-a.