Trčati bosonogi djeci je hiljadu puta zabavnije – a uz to je i zdravije. Jer, samo sasvim bose noge imaju dovoljno slobode za optimalan razvoj
1. Hvataljke!
Zahvaljujući urođenom refleksu hvatanja, dijete može nožnim prstima obuhvatiti cvijet. Vježbajte s bosonogim djetetom ovu šašavu sposobnost koja će na duge staze prijati i leđima: Kad odraste moći će bez savijanja kičme podići peškir ili pidžamu s poda. A čvrsti nožni mišići doprinijet će stabilnosti cijeloga tijela.
2. Na mekom đonu kroz djetinjstvo!
Dječiji tabani su “futrovani” pa su zato sva djeca redom dustabanlije. Prednost debelog mišićnog jastučića je u tome što dijete može trčati boso, a da ga ništa ne boli.
3. Naporno!
U japankama dijete se osjeća kao da je boso. A one štite tabane kad je tlo prevruće. Ipak: Ako treba nešto obuti, neka to budu prave cipelice. Jer, za nježne mišiće dječijih nogu prevelik je napor pridržavanje japanki.
4. Nježna masaža!
U vodi ili na suhom: Hodati bos po šljunku opušta cijelo tijelo. Poput masaže refleksnih zona ovaj način hoda stimulira putem nervnih završetaka u tabanima pojedine organe i regije tijela.
5. Dobar trening!
Pješčano tlo daje moć – i podstiče zdrav hod: Bose noge, naime, pri hodu češće se oslanjaju meko na prste nego grubo na pete.
6. Zdravo, najzdravije!
Odavno se zna da se djeca koja hodaju bosa rjeđe razbolijevaju. Stalna smjena hladnog, mokrog i toplog tla trenira njihove krvne sudove i jača tijelo baš kao i naizmjenično tuširanje hladnom pa toplom vodom.
7. Siguran hod!
U cipelama će se poklizati kad stane na drvo, za bose noge drvo je siguran teren. Jer, zahvaljujući snažnom zglobu na palcu prst se može saviti i zakačiti za neravnine. Nažalost, djeca koja stalno hodaju u cipelama nemaju tu sposobnost, jer im je palac stalno ukočen.