Kada je Amir Pašić, baš u ovom dnevniku, nakon rata u javljanju iz Istanbula, a u intervjuu s našom Nađom Mehmedbašić, rekao tačan datum kada će biti otvoren obnovljeni Stari most, to je zvučalo kao bajka – nevjerovatno, a mnogi su se pitali šta mu je. Samouvjeren, kakav je bio, Amir se na komentare samo smješkao – onaj blagi osmijeh prekriven brkovima. Veliki, a skroman čovjek. Nema osobe sa ovih prostora koja je u inostranstvu imala takvu karijeru. Dobitnik svjetske nagrade Aga Kan i glavni arhitekta Fondacije “Aga Kan”. Ovo malo ko zna: nijedan objekt islamske arhitekture u čitavome svijetu nije mogao biti obnovljen, a da to ne odobri Mostarac Amir Pašić.
Sretan sam i ponosan što sam s tim čovjekom bio prijatelj. Zvao sam ga Mimar Sinan. Upravo tako sam ga zvao – Mimar Sinan, po najvećem arhitekti Osmanlijskog Carstva, a Amir je baš na Univerzitetu Mimar Sinan bio profesor. I predavao na svim najvećim, najpoznatijim svjetskim univerzitetima. Od prekjučer sam nestvarno tužan što sam izgubio starijeg brata. Nikada, nikada ga nisam vidio ozbiljnog, vazda nasmijanog, vedrog i spremnog za šalu. Kao, patili smo što smo oženjeni curama iz istog plemena čiji su preci iz Španije došli u Trebinje, proklinjali onu Izabelu, kraljicu što ih otjerala i nas dvojicu, finih momaka, uvalila u problem, 500 godina kasnije. Sa Amirom Pašićem sam zajedno crtao kućicu na jugu; nedavno smo nacrtali kako da pokrijemo trijem i mislim da je to posljednje Amirovo djelo koje je nacrtao – naravno rukom, na papiru, kao i svi genijalci, završio i vidio prije smrti. Za svoju kućicu na Buni, nasljedstvo, nije imao vremena. U svijetu – legendarni profesor. U Mostaru – obični čovjek. Na dvorima kraljeva, careva, šeika, kanova – počasni gost; u Mostaru, sa Sudom i Nućom i rajom obični gost u mostarskim ćošama – kafanama i restoranima sa strane, negdje u budžaku. On je baš to želio. Bio gladan, žedan i željan Mostara nakon što se nagledao svijeta. Da ga ne znate, nikada ne biste pogodili ko je, šta je… znali biste samo da sjedite s nekim duhovitim čovjekom. Nije volio teške teme. “Pusti to”, rekao bi odlučno, kada sam na primjer spomenuo jednom da je u Državnu komisiju za zaštitu nacionalnih spomenika umjesto njega upao jedan stranački arhitekta, kažu kockar i propalica. “Ti si sultan Sulejman; ne bakći se dvorskim miševima” – govorio bi mi Mimar Sinan. Inače nije htio da priča o ljudima osim o dobrom. Po meni, najveće djelo, hair koji je učinio jesu mlade arhitekte. Toliko nesebičnosti u prenošenju znanja nisam vidio u tim takvim sujetnim profesijama gdje se caka, detalj čuvaju kao najveća tajna. Za razliku od službenog In memoriama gdje ima više podataka, ja se srcem opraštam od ovog velikana. Da je bio bolestan, da je znao da umire, da je znao da ću mu izgovarati In memoriam, garant bi mi rekao, znam ga, siguran sam: “Pisat ćeš mi In memoriam malo sutra. Eto te, četiri mjeseca boluješ; već si postigao boju, još samo da legneš.” Kada saznaš da ti je umro prijatelj, samo sjediš za stolom, na trijemu koji je prijatelj nacrtao, sjediš tako sat i po nepomičan, buljiš u jednu tačku, ne razmiljaš ni o čemu. Nakon dugo vremena trzne te sjećanje – njegova rečenica: “Vidiš kako su naši preci gradili: skromno, lijepo i jednostavno. U jednostavnosti je sadržana sva Božija veličina.”