Na međunarodnom forumu u Davosu javio se poznati Henri Kisinger zajedno sa nekim njegovim sljedbenicima iz američkih sveučilišta, koji smatraju da Ukrajina mora sa Rusijom sklopiti mir čak i ako treba žrtvovati RF kao dio svog teritorija.
Sada je postalo napokon jasno ko inicira proruske članke u New York Times-u i drugim poznatim medijima u SAD-u.
Od apsolutne većine prisutnih na diskusiji u Davosu takva pozicija G.Kisingera bila je oštro kritikovana, ali ipak kada razmotrimo niz činjenica, kao naprimjer da i bivši državni sekretar SAD-a je sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka imao i još uvijek ima svojih pristaša i u Evropi.
Politika „smirivanja“ agresora je dosta poznata u historiji međunarodnih odnosa. Zadnji i katastrofalni primjer takve politike i njene nesposobnosti djelovanja bio je u 1938. godini, kada Francuska i Velika Britanija pokušla da izbjegne rat sa Hitlerom i prepuste nacizmu preuzimanje Sudetske regije, koja je bila dio Čehoslovačke.
Ali, takve dogovorenosti između Pariza, Londona i Berlina u Münchenu faktički nisu smirili Hitlera u širenju agresije u Evropi nego su ga potakli u realizaciji ideje stvaranja Trećeg Rejha, koji je morao obuhvatiti pola kontinenta.
Faktički London i Pariz pokazali su svoju slabašnost koju je odmah nanjušio firer, krenuvši dalje u osvajački pohod, koji je rezultirao početkom velikog i krvavog Drugog svjetskog rata.
Praktički iste stvari predlaže G.Kisinger sa svojim timom sa prijedlogom smirivanja Moskve.
Ono što je interesantno da su u istoj 1938. godini petnaest godišnji G.Kisinger i njegova porodica morali bježati iz iste Bavarske po nastojanju majke, koja je jasno vidjela da politika smirenja Hitlera ne donosi ništa dobro za jevreje u Njemačkoj.
Tako su oni uspjeli izbjeći posljedice strahotne politike Holokausta, što je pripremao Hitler i njegovo okruženje. Mogli bi na ovo i staviti tačku kao nepoznavanje historije koje kao takvo ne oslobađa odgovornosti, no ipak bi htio pogledati u iznesenu G.Kisingerom problematiku malo dublje.
U principu nema ništa lošeg pokušati izbjeći veliki rat načinom smirenosti ili pregovorima.
Čak to je racionalno i u većini slučajeva situacija lošeg mira bolja je dobrog rata.
Ali, sadašnji razvoj događaja apsolutno nije prikladan za ovakav način razmišljanja. Još jednom samo vratite film, šta je dovelo do sadašnje ruske agresije.
Prije svega ideologija rusizma – ruskog fašizma koja se počela aktivno propagirati u Rusiji na televiziji i društvenim odnosima još od 2005. godine.
Tako u stvaranju u koje je lično bio upleten Vladimir Putin, i postavio zadatak širenja vojnog, političkog i ekonomskog utjecaja RF u svom susjedstvu, Evropi i mnogim dijelovima svijeta.
Sada ideologija rusizma koja korači pored sa svojom lajt verzijom ruskog svijeta ne može kao rezultat dati ogromnu promjenu u načinu razmišljanja Kremlja i čitavog ruskog društva.
To društvo je sada opasno bolesim virusom agresije, vlastite veličanstvenosti i neke mesijanske uloge, gdje rat zauzima važno mjesto u realizaciji politike vraćanja ruskog utjecaja na međunarodnoj sceni.
I ako se to sasvim ne kosi sa principima međunarodnog prava, vanjskim obavezama Moskve prema bilateralnim ili multilateralnim sporazumam, to ne mora i neće zaustavljati Rusiju u realizaciji svoje politike.
Ljetos Kremlj je došao do zaključka o slabljenju SAD zbog katastrofalnog načina povlačenja iz Afganistana i ostavljanja na cjedilu svih ljudi ove zemlje koji su povjerovali u snagu demokratije, i drugo, Moskva je još tada nanjušila slabašnost i neodlučnost NATO-a, i znaju kako oni sprovode svoju politiku u zadnjih decenija i zato je pripremila manevar da dobije ustupke od NATO-a i SAD-a u politici bezbjednosti i strateških naoružanja u Evropi.
Ali, ako se sjećate krajem 2021. g. alijansa odgovorila je negativno na zahtjev Moskve. Zatim, Kremlj stvara situaciju svog punog razočaranja i nezadovoljstva te silne agresivne želje oko dobivanja ustupaka putem okupacije Ukrajine.
Za svoje građane Putin igra duplu igru, prva je navodno kako treba uništiti fašizam u Ukrajini kojeg za razliku od Rusije nema, a sa druge strane ide na predstavljanje za rusku javnost kako je Ukrajina kolateralna žrtva u okršaju RF sa trulim Zapadom.
Takvi su prolazi u poziciji Kremlja koji jednostavno pljuje na sve sadašnje međunarodne ugovore.
Rusizam i međunarodno pravo su kao noć i dan i Putin sa svojim čoporom sljedbenika odlučio se za napad ne samo na Ukrajinu nego na sve postojeće međunarodne odnose.
Prisiliti Kremlj i zaustaviti u vojnoj agresiji snagom prava je prosto nemoguće.
Zato preporuka za G.Kisingera: ukoliko Ukrajina treba da žrtvuje dio svog teritorija radi postizanja mirnog ugovora što je apsolutni apsurd, kao i pozicija Pariza i Londona u 1938. g. Samo ukoliko bivši državni sekretar je željan testirati sve na američkom društvu ustupke teritorija Moskvi onda neka predlože vratiti Rusiji Aljasku, koju je kupila SAD za male novce od Rusije u 1867 g.
A ne ruski narod, opijati rusizmom to i sada smatrati nepravednim činom.
Jedno je jasno, mi svi dobro razumijemo šta se očekuje u SAD-u od G.Kisingera za takvu vrstu borbe za mir.