Na međunarodnom forumu u Davosu javio se poznati Henri Kisinger zajedno sa nekim njegovim sljedbenicima iz američkih sveučilišta, koji smatraju da Ukrajina mora sa Rusijom sklopiti mir čak i ako treba žrtvovati RF kao dio svog teritorija.
Sada je postalo napokon jasno ko inicira proruske članke u New York Times-u i drugim poznatim medijima u SAD-u.
Od apsolutne većine prisutnih na diskusiji u Davosu takva pozicija G.Kisingera bila je oštro kritikovana, ali ipak kada razmotrimo niz činjenica, kao naprimjer da i bivši državni sekretar SAD-a je sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka imao i još uvijek ima svojih pristaša i u Evropi.
Politika „smirivanja“ agresora je dosta poznata u historiji međunarodnih odnosa. Zadnji i katastrofalni primjer takve politike i njene nesposobnosti djelovanja bio je u 1938. godini, kada Francuska i Velika Britanija pokušla da izbjegne rat sa Hitlerom i prepuste nacizmu preuzimanje Sudetske regije, koja je bila dio Čehoslovačke.
Ali, takve dogovorenosti između Pariza, Londona i Berlina u Münchenu faktički nisu smirili Hitlera u širenju agresije u Evropi nego su ga potakli u realizaciji ideje stvaranja Trećeg Rejha, koji je morao obuhvatiti pola kontinenta.
Faktički London i Pariz pokazali su svoju slabašnost koju je odmah nanjušio firer, krenuvši dalje u osvajački pohod, koji je rezultirao početkom velikog i krvavog Drugog svjetskog rata.
Praktički iste stvari predlaže G.Kisinger sa svojim timom sa prijedlogom smirivanja Moskve.
Ono što je interesantno da su u istoj 1938. godini petnaest godišnji G.Kisinger i njegova porodica morali bježati iz iste Bavarske po nastojanju majke, koja je jasno vidjela da politika smirenja Hitlera ne donosi ništa dobro za jevreje u Njemačkoj.
Tako su oni uspjeli izbjeći posljedice strahotne politike Holokausta, što je pripremao Hitler i njegovo okruženje. Mogli bi na ovo i staviti tačku kao nepoznavanje historije koje kao takvo ne oslobađa odgovornosti, no ipak bi htio pogledati u iznesenu G.Kisingerom problematiku malo dublje.
U principu nema ništa lošeg pokušati izbjeći veliki rat načinom smirenosti ili pregovorima.
Čak to je racionalno i u većini slučajeva situacija lošeg mira u većini slučajeva je bolja od dobrog rata, ali ne u slučaju Ukrajine!
Ali, sadašnji razvoj događaja apsolutno nije prikladan za ovakav način razmišljanja. Još jednom samo vratite film, šta je dovelo do sadašnje ruske agresije.
Prije svega ideologija rusizma – ruskog fašizma koja se počela aktivno propagirati u Rusiji na televiziji i društvenim odnosima još od 2005. godine.
Tako u stvaranju u koje je lično bio upleten Vladimir Putin, i postavio zadatak širenja vojnog, političkog i ekonomskog utjecaja RF u svom susjedstvu, Evropi i mnogim dijelovima svijeta.
Sada ideologija rusizma koja korači pored sa svojom lajt verzijom ruskog svijeta ne može kao rezultat dati ogromnu promjenu u načinu razmišljanja Kremlja i čitavog ruskog društva.
To društvo je sada opasno bolesim virusom agresije, vlastite veličanstvenosti i neke mesijanske uloge, gdje rat zauzima važno mjesto u realizaciji politike vraćanja ruskog utjecaja na međunarodnoj sceni.
I ako se to sasvim ne kosi sa principima međunarodnog prava, vanjskim obavezama Moskve prema bilateralnim ili multilateralnim sporazumam, to ne mora i neće zaustavljati Rusiju u realizaciji svoje politike.
Ljetos Kremlj je došao do zaključka o slabljenju SAD zbog katastrofalnog načina povlačenja iz Afganistana i ostavljanja na cjedilu svih ljudi ove zemlje koji su povjerovali u snagu demokratije, i drugo, Moskva je još tada nanjušila slabašnost i neodlučnost NATO-a, i znaju kako oni sprovode svoju politiku u zadnjih decenija i zato je pripremila manevar da dobije ustupke od NATO-a i SAD-a u politici bezbjednosti i strateških naoružanja u Evropi.
Ali, ako se sjećate krajem 2021. g. alijansa odgovorila je negativno na zahtjev Moskve. Zatim, Kremlj stvara situaciju svog punog razočaranja i nezadovoljstva te silne agresivne želje oko dobivanja ustupaka putem okupacije Ukrajine.
Za svoje građane Putin igra duplu igru, prva je navodno kako treba uništiti fašizam u Ukrajini kojeg za razliku od Rusije nema, a sa druge strane ide na predstavljanje za rusku javnost kako je Ukrajina kolateralna žrtva u okršaju RF sa trulim Zapadom.
Takvi su prolazi u poziciji Kremlja koji jednostavno pljuje na sve sadašnje međunarodne ugovore.
Rusizam i međunarodno pravo su kao noć i dan i Putin sa svojim čoporom sljedbenika odlučio se za napad ne samo na Ukrajinu nego na sve postojeće međunarodne odnose.
Prisiliti Kremlj i zaustaviti u vojnoj agresiji snagom prava je prosto nemoguće.
Zato preporuka za G.Kisingera: ukoliko Ukrajina treba da žrtvuje dio svog teritorija radi postizanja mirnog ugovora što je apsolutni apsurd, kao i pozicija Pariza i Londona u 1938. g. Samo ukoliko bivši državni sekretar je željan testirati sve na američkom društvu ustupke teritorija Moskvi onda neka predlože vratiti Rusiji Aljasku, koju je kupila SAD za male novce od Rusije u 1867 g.
A ne ruski narod, opijati rusizmom to i sada smatrati nepravednim činom.
Jedno je jasno, mi svi dobro razumijemo šta se očekuje u SAD-u od G.Kisingera za takvu vrstu borbe za mir.