Vladimir Putin je napokon otvorio sve svoje karte. Njegov politički cilj je renoviranje Ruskog carstva koje je 1721. godine uspostavio car Petar Prvi sa nadimkom Veliki. Šef Kremlja je spomenuo Sjeverni rat Rusiji sa Švedskom (1700.-1721. g.) kad je Moskva uspjela srušiti tada najmoćniju državu Baltičke regije. Doduše Rusija je imala takve saveznike kao što su kraljevina Danska, Saksonija i Prusija. Nakon ovog rata Rusija je napokon zauzela dio teritorija duž obale Baltičkog mora i od tada mogla voditi morsku trgovinsku politiku sa Evropom ne sjevernim putem iz Arhangeljska preko Barencevog mora, koji je obilazio Skandinaviju sa sjevera i bio dugačak i nesiguran, nego direktno preko Baltike.
Svi smo dobro razumjeli kad je Putin rekao da neće osvojiti nove teritorije, nogo ih vratiti Rusiji kao car Petar Prvi poslije Sjevernog rata. Rusija je tada od Švedse oduzela dio teritorija Finske, Estoniju, pola Latvije. Rusija je pored Baltika osnovala novi grad i luku, gdje je Petar Prvi odlučio premjestiti svoju prestonicu. To je Peterburg. Iste 1721. godine po završetku Sjevernog rata Petar Prvi je odlučio proglasiti Rusiju Carstvom, a sebe imperatorom. Vladimir Putin je krenuo istim putem da bi iz Ruske Federacije stvorio Rusko carstvo, kako prije 300 godina, ali sa namjerom zauzimanja teritorija, koji je Rusija posjedovala prije raspada u 1917. godini nakon socijalističke revolucije na čelu sa drugim Vladimirom to jest Lenjinim.
Kao da nije bilo završetka Prvog svjetskog rata za godinu dana 1918. godine nakon kojeg propalo ne samo Rusko carstvo nego i Germansko osnivano u 1871. g., Austro-Ugarsko, koje postojalo od 1867. g. i Otomansko – osnovano još u dalekoj 1299 godini. To je tok historiji. Kasnije su završili svoje postojanje Britanska imperija, stvorena još u 1583. godini i Francuska se odrekla većine svojih kolonijalnih teritorijalnih posjedovanja.
Ipak Moskva je odlučila tok historije okrenuti unazad. Vrlo krvavi i opasan scenarijo. Kremlj vrlo dobro razumije da bez Ukrajine nikako ne može biti ni velesila prvog razreda, ni nikakvo carstvo, zato je grabežljivac krenuo uništiti Kiyiv, koji je osnovan još u 482. g., za razliku od Moskve (1147.), a kamoli Peterburga (1703.) i satrti ukrajinsku državnost. Onda postoji pitanje da li može biti linija kompromisa sa Moskvom, koja je otvoreno rekla svoje pretenzije na teritorije država nastalih poslije rascjepa Sovjetskog Saveza, a to osim Ukrajine – Bjelorusija, Kazahstan, Moldova, Gruzija, Jermenija, Azerbejdžan, Kirgizija, Tadžikistan, Uzbekistan, Turkmenistan i napokon zemlje članice NATO i EU: Latvija, Estonija i Litva. To su bivše savezne republike SSSR-a. Ali Rusko carstvo je vladalo i Finskom, većim dijelom Poljske i pažnja! Do 1867. godine Aljaskom.
Iz praktičkih razloga Kremlj se neće usuditi napasti sve ove zemlje, ipak ima njih najugroženijih. Moskva za napad uvijek koristi faktor visokog nivoa upotrebljavanja u nekoj zemlji ruskog jezika i najglavnije – postojanje brojne ruske nacionalne manjine, koja se svugdje pojavila u slučaju preseljavanja u okviru postojeće države, uglavnom kako ruskih činovnika, koji su dolazili upravljati zauzetima odnosno okupiranim teritorijem carstva. U doba Sovjetskog Saveza Moskva je također vještački slala radnu snagu iz Ruske Federacije u sovjetske republike, a predstavnike ovih domicilnih nacija naopako u Rusiju. Tako se stvarala etnička poveznica između Rusije kao okosnice SSSR-a i drugih socijalističkih republika kao članica sovjetske unije.
Razumijući historijsku opasnost nasilnog povratka pod vladavinu Moskve niz zemalja bivšeg SSSR-a osigurao je sebe tijesnim prijateljskim vezama sa drugim utjecajnim državama. Tako Kazahstan ne računajući na čvrstu gospodarsku povezanost u carinsku uniju sa Rusijom i odbrambenim savezom u Organizaciji Ugovora o kolektivnoj bezbjednosti sa centrom u Moskvi uspio je ostvariti tijesnu suradnju sa Kinom kao osiguračem od mogućeg preuzimanja svoje teritorije od strane ruske vojske. Tako u januaru ove godine ruska vojska koja je došla pomoći vladi da savlada demonstracije ipak na urgiranje Kine morala se kasnije povući. Azerbajdžan je uspostavio stratešku savezničku saradnju sa Turskom, što također može poslužiti kao osigurač od direktnog ruskog vojnog napada. Moldova ima vrlo tijesne odnose sa Rumunjskom, ali tu mogu biti problemi, kao postojanje jakog prorusko orijentiranog lobija u sredini rusko govornog i domicilnog stanovništva. Osim toga, Bukurešt nije tako jak igrač kao Kina i Turska.
Latvija, Estonija, Litva i Poljska osigurali sebe članstvom u EU i NATO. Ali oni ostaju vrlo ranjivi zbog svog strateškog položaja, koji je važan za Kremlj i postojanjem u Latviji i Estoniji ogromne ruske dijaspore. U Finskoj nema ruske dijaspore, ali ona nije članica NATO-a, zato je žurno krenula putem učlanjenja u Alijansu. U centralnoj Aziji Moskva ima potpunu kontrolu nad Kirgizijom i odlučujuću kontrolu nad Tadžikistanom. Turkmenistan i Uzbekistan imaju kud više samostalnosti, ali oni izgleda neće biti mete u prvoj liniji. Sada najvažniji zadatak Moskve puno porobljavanje Ukrajine. Ako će uspjeti, onda sve ostale zemlje bivšeg ruskog carstva postaju vrlo tražene osvajačke ciljeve. Ukrajina se bori za svoju budućnost, a Rusija za svoju prošlost. Tu je borba civilizacijskog karaktera i svaki u Evropi i šire mora se opredijeliti na čijoj je strani.