Tog 23. jula 1992. godine, u selu Zecovi kod Prijedora, Hava je sa sinovima Senadom, Sejadom, Nihadom, Zilhadom, Zijadom i Nishadom i suprugom Muharemom ručala u kući kada su pripadnici Vojske RS došli po njih i odveli ih. Nikada ih više nije vidjela. Senad je imao 31, Sejad 29, Nihad 24, Zilhad 23, Zijad 20 i Nishad 18 godina.
Posmrtne ostatke svoje šestorice sinova i supruga Hava je pronašla u Tomašici, najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, dvije decenije nakon što ih je posljednji put vidjela kako odlaze niz cestu. Ukopani su na kolektivnoj dženazi u Prijedoru.
Živjeti je nastavila, kako kaže, zbog još troje djece – dvojice sinova i jedne kćerke. Kako – ni sama ne zna.
Sinoć je u amfiteatru Memorijalnog centra “Kovači” u Sarajevu izvedena poema “Hava, majko, koliko ti je srce“, autora Sabita Bekte, posvećena Havi Tatarević, majci šestorice ubijenih sinova iz Prijedora.
