Sada, Moskva želi zauzeti još ukrajinski istok i jug. Time, proces deokupacije privremeno okupiranih ukrajinskih područja mora ovom logikom ići u obrnutom smjeru i završiti na Krimskom poluotoku. Pravi završetak ovog rata je nemoguć ako Rusija ostavi pod svojom okupacijom čak i pedalj ukrajinskog teritorija. Ovaj stav apsolutno odgovara normama međunarodnog prava, savremenim međudržavnim odnosima i vojnopolitičkim principima. Ruski agresor je došao sa mačem da ubije ukrajinski narod. Od ovog mača mora i on poginuti!
Kremlj je u posljednje vrijeme izmišljao puno konstrukcija nekakvih pseudohistorijskih činjenica koji kako navode, nisu pravedni prema Rusiji ili imaju političke motive koji navodno tjeraju Moskvu da osigura svoju bezbjednost. Kremlj je uvijek šutio o glavnim razlozima zašto ide u osvajačke ratove. Oni se ne mijenjaju već hiljadama godina. To je primitivna pljačka tuđe imovine. Ulažeš u rat jedan novčić a tokom osvajanja prigrabljene tuđe imovine dobijaš deset. To je kalkulacija za osvajačke pohode. Moskva je spremna trpiti slabašne sankcije i neku vrstu bojkota, ali dobija besplatno ogromne resurse. Recimo, poslije osvajanja Krima Moskva je dobila novacau vrijednosti koliko koštaju dvije manje balkanske države – Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Za usporedbu, to je od prilike 2,7 miliona stanovnika plus materijalno dobro ove dvije države. Nije to malo.
Autonomna republika Krim (ARK) i grad Sevastopolj koji ima posebnu administraciju također zajedno ima 2,7 miliona stanovnika. Ako pitate koliko je ukrajinskog novca Rusija ukrala pokušajem aneksije Krimskog poluotoka (ARK i Sevastopol) odgovor je jednostavan – toliko koliko zajedno koštaju Sjeverna Makedonija i Crna Gora. Da li ove dvije države skupo koštaju ako je za njih moguće ocijeniti i dati novčanu vrijednost. Vrlo skupo u novcu, a da i ne govorim o nematerijalnoj baštini. To su astronomski iznosi i ogromno kulturno naslijeđe. Toliko je Rusija ukrala Ukrajini, prigrabivši Krim. Dodajte na to i Donbas koji sa ogromnima zalihama kvalitetnog ugljena koksa i najveće količine industrijskih poduzeća košta još više, plus još južni dio Ukrajine koji ima ogromnu teritorijalnu površinu sa crnicom i košta još nerazmjerno više.
Rusija je time privremeno prigrabila ukrajinski teritorij koji je samo sa resursima ocjenjen na 14 triliona dolara. Moskva govori o nekim opasnostima od strane NATO-a, navodno o nepostojećim nacistima u Ukrajini, trpi neki gubitke od europskih sankcija, a već uz put je prigrabila 14 triliona dolara ukrajinskog dobra. To je neviđena pljačka zabilježena poslije Drugog svjetskog rata.
Kremlj misli još i ukrasti resurse Moldavije, Bjelorusije, Gruzije, Azerbajdžana, Jermenije, Litve, Latvije, Estonije, Kazahstana, Uzbekistana, Turkmenistana, Tadžikistana, Kirgizije plus centralne, sjeverne i zapadne Ukrajine. To je dobro smišljeno. Izvana, kao važan geopolitički projekt, a ustvari je to prisvajanje ogromnih tuđih resursa da bi Moskva živjela još bolje. Doduše, nisu sve bivše sovjetske republike tako bogate kao Ukrajina, i mogu tako lako biti opet pripojene u obnovljeni SSSR. Iz tog razloga, Moskva ima i kraći spisak zemalja, koje želi pokoriti, one koje je ekonomski, politički i mentalno lakše integrirati u ruski svijet.
Naravno da je tu činjenica prisustva ruske dijaspore bila bi odlučujuća. U kraćem spisku uz Ukrajinu tu su Bjelorusija, Kazahstan i Moldavija.
Kremlj je također željan Latvije, Estonije i Litve, ali oni su učlanjeni u NATO i zato bi njihova aneksija ili kako kažu u Moskvi „denacifikacija“ bila malo skuplja. Svi ostali čak mogu ostati samostalni samo uz kratak povodac iz Moskve. Tadžikistan, Kirgizija i Jermenija su i tako vrlo zavisni od politike Kremlja, a preko njih je moguće mnogo utjecati na Uzbekistan i Turkmenistan u Centralnoj Aziji i Azerbejdžan na Kavkazu. Gruzija će jednostavno ostati i dalje bez Abhazije i Južne Osetije, koje svremenom postanu dijelom Ruske Federacije . To je jedan mega osvajački plan i drugi nešto manji, prema mišljenju Moskve realan za proširenje Rusije na račun susjednih zemalja – bivših republika SSSR-a.
Ovi planovi iz Putinovog sna, su planovi koje on želi ostvariti korak po korak. Kremlj će ići do kraja i uporno dok ga ne puste ukrajinska vojska i međunarodna zajednica. Moskva je sada osjetila bojazan Europljana kako će preživjeti zimu, ali tamo su i nesvjesni da je stvar u tome da li su oni spremni stupiti u snažnu bitku sa ruskim agresorom.
Jaka vojna iskustva imaju Amerikanci i Turci, a mnogo manja Englezi i Francuzi. Moskva ih je željela zaobići bez direktnog sukoba. Kremlj ima planove okupacije Latvije i Estonije za jedan dan, a Litve za dva dana pa jejasno da vojska NATO-a neće ni uspjeti mrdnuti.
Službeni Brisel je odlučio da je bolje odmah pojačati pozicije Alijanse prije svega u Estoniji i Latviji. I to je dobro. Ne treba izazivati sudbinu. Pojačana je također vojna grupacija NATO-a i u Poljskoj iako je Moskva ne voli i željela bi joj se vojno osvetiti. Bjelorusija je sada pod kontrolom Putina, ali on to dobro razumije jer će izgubiti u Ukrajini, a onda odmah Lukašenko može nešto izmisliti da oslabi čelični zagrljaj Moskve.
U suštini sve ovisi kako će ići stvari u Ukrajini. Ukrajinska vojska će uz vojnu i ekonomsku pomoć Zapada istjerati sa svog teritorija okupatorske snage, a onda Rusija ne može realizovati ništa iz plana obnovljenog SSSR. Ako bi Ukrajina pala onda bi to bila garancija sljedećih ruskih vojnih osvajanja. Što se tiče Kijeva tu svi složeni – idemo do kraja oslobađati svoje teritorije. Moramo završiti u Krimu.
Treba razumjeti jednostavnu stvar – da što je veća pomoć Europe Ukrajini danas, to je vješto ulaganje Zapada u svojusigurnost sutra.