U večerašnjem Centralnom dnevniku gostuje Branko Đurić Đuro!
Branko Đurić Đuro je bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac, režiser, muzičar koji je postigao svjetski uspjeh. Rođen je 28. maja 1962. godine u Sarajevu. Živi i radi u Sloveniji.
Na samom početku glumačke karijere doživio je veliki uspjeh sa kultnom serijom „Top lista nadrealista“ i „Audicijom“. U to vrijeme, bio je veoma popularan i kao frontmen sarajevskog rok benda „Bombaj Štampa“. Ovaj bend se nakon desetogodišnje pauze ponovo okupio i počeo da snima nove pjesme.
Producent je scenarista i režiser televizijske serije „Naša mala klinika“ koja je postigla veliki uspjeh i snimljena je u tri verzije, na tri jezika, sa tri glumačke postave. U Zagrebu je 2018. godine sa kolegom Reneom Bitorajcem otvorio pozorište „Luda kuća“. Đuro je imao priliku da se prošeta na crvenom tepihu u Holivudu (Hollywood) što je san mnogih glumaca. Tamo je 2001. godine dobio i najprestižniju filmsku nagradu „Oskar“ za film „Ničija zemlja“.
Posljednjih godina izdvajaju se i njegove uloge u filmovima „U zemlji krvi i meda“, te „Kajmak i marmelada“, „Kako je propao rokenrol“. Može se pohvaliti saradnjom s Andželinom Džoli (Angelina Jolie), Bred Pitom (Bread Pitt) i mnogi drugim svjetski poznatim glumcima, a ta saradnja se pretvorila u prijateljstvo. Njegova predstava „Đurologija“ oborila je sve rekorde gledanosti. S ovom predstavom obišao je cijeli svijet. Pored zemalja bviše Jugoslavije, sa „Đurologijom“ je nastupio i u Americi, Australiji, i mnogim drugim zapadnim zemljama.
Napisao je knjigu „Mojih pedeset“ u kojoj je opisao svoj život i mnoge dogodovštine u karijeri. Priznao je da je, dok je pisao, nekoliko puta zbog emocija pustio i suze.
Odrastanje u Sarajevu
Rođen je 28. maja 1962. godine u Sarajevu. Dijete je iz mješovitog braka. Naime, njegova majka je bila muslimanka, a otac pravoslavac.
Ostao je bez oca kada je imao godinu dana. Njegova majka se nije udavala sve dok Branko nije napunio 14 godina. Tada se udala za poznatog slikara Branislava Popovca. Uz očuha, Đuro je brzo zavolio umjetnost.
Obrazovanje, prvi glumački i muzički koraci
Nakon osnovne i srednje škole, želio je da upiše Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. To mu nije polazilo za rukom, jer nije polagao prijemni ispit. Akademiju scenskih umjetnosti konačno je upisao 1984. godine na kojoj je nekoliko godina kasnije i diplomirao.
Pošto 1981. godine nije uspio da se upiše na Akademiju, pridružio se ekipi mladih glumaca u jednoj humorističkoj radijskoj emisiji u kojoj su mladi imali svojih pet minuta.
Kasnije je ta emisija prerasla u vrlo popularnu televizijsku seriju „Top listu nadrealista“. Ova serija u skeč formatu je na satiričan način govorila o društvenom i političkom životu Jugoslavije.
Đuro, kao i drugi glumci su zahvaljujući ovoj seriji stekao veliku popularnost. Snimana od početka 80-ih pa do početka 90-tih godina.
Mnogi su poslije rekli kako je „Top lista nadrealista“ bila na neki način i proročanstvo onog što će uslijediti u političkom i društvenom životu.
Između ostalog, u jednom skeču, pogodili su datum potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Mladi glumci su tada na svoj umjetnički nadrealni i šaljiv način upozoravali šta bi se moglo dogoditi.
U tom periodu, odnosno odmah nakon prvih radijskih emisija, Đuro je sa još nekoliko muzičara oformio sarajevsku rok grupu „Bombaj Štampa“. To je bilo 1982. godine, a ova grupa je nastala u isto vrijeme kada su nastale grupe „zabranjeno pušenje“ i „Elvis j. Kurtović“. Ove grupe su zajedno činile jedan novi talas koji je nazvani Novi primitivizam.
Đuro je bio frontmen ovog benda, pjevač i svirao je gitaru. „Bombaj štampu“ su osim njega činili i gitaristi Nedim Babović i Nedžib Jeleč, klavijaturista Nikša Bratoš i bubnjar Ademir Volić.
Rad ove grupe je u mnogome zavisio od Đurinih glumačkih obaveza. On je u međuvremenu upisao Akademiju, a imao je i druge nastupe. Pet godina od osnivanja benda objavili su svoj prvi album.
Neke od pesama sa prvog albuma su „Često poželim da sve zaboravim“, „Otvorena pjesma Đorđu B.“, „Mrak i ja“ i druge. Zanimljivo je da je ovaj bend nastupao sa „Top listom nadrealista“ kada su oni imali turneju širom bivše Jugoslavije.
Kada je u pitanju njegova glumačka karijera, i na tom planu je sve išlo uzlaznom putanjom. Kada je upisao Akademiju, Đuro je dobio uloge i u nekim reklamama.
Zanimljivo je da je sa Goranom Bregovićem snimao reklamu za Olimpijske igre u Sarajevu sa pesmom „Hajdemo u planine“ koju je kasnije otpevalo „Belo dugme“.
Imao je svoj udeo i u realizaciji popularne humoristične serije „Audicija“. Reč je o projektu koji su napravili studenti koji su ustvari igrali uloge glumaca koji dolaze na audiciju za prijemni ispit na Akademiji.
Sve to su prilagodili, promenili malo formu i izneli na veoma zanimljiv i dopadljiv način. „Audicija“ je popularna i dan danas, a uz „Top listu nadrealista“, Đuru je učinila jednim od najpopularnijih mladih glumaca.
Samo godinu dana posle „Audicije“, dobio je glavnu ulogu u seriji „Ovo malo duše“. Zatim su došle uloge u filmovima „Dom za vešanje“, „Kuduz“ i „Kako je propao rokenrol“.
Usledile ratne devedesete, a Đuro je napustio svoj rodni grad Sarajevo i preselio se u Ljubljanu.
Život u Sloveniji
Nikada, kako je rekao, ni u ludilu nije mogao zamisliti da će zbog rata morati da napusti Sarajevo. To je za njega bilo veoma potresno jer mu je majka bila muslimanka, a otac pravoslavac.
Svi konvoji su otišli, a onda je Đuro odlučio da i on napusti svoj rodni grad. Tih 90-tih on je imao i tumor, pa su mnogi mislili da neće preživeti.
Sa porodicom je uspeo da ode iz Sarajeva u Makarsku kod svojih kumova. Tu je proveo deset dana, a zatim je uz pomoć muzičara Dine Dvornika i Davora Gobca uspeo sa porodicom da dođe do granice sa Slovenijom. Prešli su granicu, došli u Ljubljanu i počeli život od „nule“.
Đuro je rekao da je Sloveniju odabrao jer je želeo da ode što dalje od ratnog stanja, ali da opet bude dovoljno blizu da ga ljudi prepoznaju i da može da nastavi da se bavi onim što voli, a to je umetnost.
Imao je sreću da je veoma brzo dobio posao režisera na slovenačkoj televiziji. U Sloveniji je jako brzo postigao dobre uslove za život, a u Ljubljani sa porodicom živi i danas.
Prvu seriju koju je uradio pod nazivom „Teater paradižnik“ je bila prva slovenačka serija koja je došla na takmičenje za „Zlatnu Ružu“ Montroa. Režirao je i najgledaniji slovenački film ikada pod nazivom „Kajmak i marmelada“.
“Ničija zemlja”
Nakon što je osam godina glumačke pauze odlučio je da prihvati ulogu u filmu „Ničija zemlja“. To će se pokazati kao pun pogodak.
Kada je počeo sa čitanjem, video je da je to, kako je rekao, fenomenalan scenario i da se radi o fantastičnom scenariju. Odlučio je da prihvati glavnu ulogu Čikija.
Ovaj film snimljen je 2001. godine u režiji Danisa Tanovića, a glavne uloge uz Đuru igrali su Rene Bitorajac i Filip Šovagović. Reč je o bosanskohercegovačkoj ratnoj drami koja je osvojila brojne nagrade.
Najznačajnija među nagradama je Oskar (Oscar) za najbolji strani film, Zlatni globus za najbolji strani film, Nagrada za najbolji filmski scenario Kanskog filmskog festivala, te mnoge druge nagrade iz zemlje i regiona.
Đuro je rekao da zvuči neverovatno da je posle toliko godina prihvatio neku ulogu, i to glavnu, te da ga je ona odvela direktno u Holivud. To mu je otvorilo mnoga vrata, a on je dobio pozitivne kritike.
Prisustvovao je svečanoj dodeli Oskara, sreo mnoge svetski poznate glumce, te sa njima potpuno opušteno i prijateljski razgovarao. Oni su mu čestitali. Sve to mu je bio veoma neobičan doživljaj, a sa druge strane ostvarenje sna svakog glumca.
Kada je film dobio Oskara, Đuro je dobio veliki broj ponuda da igra u stranim filmovima. Međutim, kako je rekao, brzo je shvatio da je u holivudskoj filmskoj industri „sve lažno“.
Započeo je saradnju sa jednim italijanskim agentom i počeo je da dobija ponude za uloge u italijanskim filmovima. To mu se mnogo više svidelo od uloga koje mu je nudio Holivud, kao što su ruski špijuni, mafijaš sa Balkana i slično. Tako je počeo da igra u većem broju italijanskih filmova i uglavnom je, zbog jezika, glumio strance.
Započeo je saradnju sa jednim italijanskim agentom i počeo je da dobija ponude za uloge u italijanskim filmovima. To mu se mnogo više svidelo od uloga koje mu je nudio Holivud, kao što su ruski špijuni, mafijaš sa Balkana i slično. Tako je počeo da igra u većem broju italijanskih filmova i uglavnom je, zbog jezika, glumio strance.
Deset u pola
Dve decenije nakon „Ničije zemlje, Đuro je obnovio saradnju sa rediteljem Danisom Tanovićem i to na filmu „Deset u pola“ koji je otvorio 27. Filmski festival u Sarajevu.
Tanović je glavne uloge poverio Branku Đuriću, Goranu Navojecu, Medihi Muslimović i drugima, dok su se u sporednim ulogama, pored iskusnih bosanskohercegovačkih glumaca našli i studenti Akademije scenskih umetnosti u Sarajevu.
Podsjećamo vas na posljednje gostovanje Đure u Centralnom dnevniku: