Moskva je napokon priznala da je izgubila ogromne privremeno okupirane teritorije regije Harkiv. Istina je da se Kremlj nije usudio potvrditi kako ruska vojska bježala i ostavljala puno vojne tehnike koja se nije mogla prebrzo kretati u paničnom povlačenju. Tako ukrajinska strana može kompletirati ruskim teškim naoružanjem gotovo pola motorizirane brigade. Moskovska propaganda pokušava obijeliti Putina, navodno su krivci vojnog poraza na terenu. Ali već je poznato da je niz ruskih generala upozoravalo šefa Kremlja da je okupatorska vojska na granici mogućnosti izdržavanja ne samo napada pa čak i odbrane. Možda bi ovi generali i šutjeli dalje kako su to oduvijek i radili, ali oni su osjetili kako Zloglasni FSB planira baš njih nazvati glavnim krivcima za vojne poraze na ukrajinskoj bojišnici.
U Peterburgu je, rodnom mjestu ruskog predsjednika, niz zastupnika lokalne razine uputio zahtjeve prema parlamentu Ruske Federacije objaviti Vladimira Putina državnim izdajnikom zbog rata u Ukrajini. Takvog nešto u historiji Rusije 21. vijeka još nije bilo zabilježeno, tako sada vidimo da vojni ruski debakl oko Harkova počeo je projektirati i na ruski unutrašnji politički život. Prvi put se poljuljala Putinova stolica. Ipak, poslije 1945. godine ukrajinski napad oko Harkova može spadati u jedan od najtalentiranijih vojnih poduhvata u strateškom smislu u zadnjih 75 godina. Kao odgovor na ovaj napad Putin je dao Zločinačku naredbu upotrijebiti krstareće rakete da raketira elektrane na istoku Ukrajine, što je ostavilo bez svijetla milione Ukrajinaca. Ukrajinska vlada uspjela je dosta brzo sanirati nanesene ogromne štete. Ali ostaje činjenica da to što je putinova vojska zauzela u regije Harkova tokom tri mjeseca teških borbi, izgubila je bez ijedne ozbiljne bitke za tri dana. Putin je tražio od svoje okupatorske vojske da do 15. septemba zauzmu čitavu Donjecku regiju, a ispalo da ukrajinska vojska osim teritorija regije Harkiv također počela oslobađati još i sjever Donjecke regije. Da li čudo da je ruska vojska pobjegla, ako zadnjih mjeseci bila kompletirana od ljudi koji su odlučili služiti u vojsci umjesto izdržavanja roka kazne za kriminalne radnje. Ruska vojska polako se pretvara u čopor pljačkaša koji od ukrajinskih stanovnika na privremeno okupiranim teritorijama oduzimaju sve što dođe na oko, da bi kasnije sa svim ukradenim stvarima bježali u pravcu ruske granice. Počeo proces predaje vojnika, koji ne žele voditi ovaj samoubilački rat. Ruski vojnik osjetio je ledeni pogled ukrajinskog branitelja koji je pokazao ne samo da traži smrt za agresora, nego i spremnost boriti se do kraja potpune propasti ruske invazije. Iza leđa ukrajinskog vojnika obitelj, rodna kuća i državnost više od 1500 godina. Ruski osvajač ima samo kremaljsku uputnicu da zauzme tuđi teritorij, gdje njega mrze i čekaju da pogine u teškim mukama. Razmetanje ruskom hrabrošću završeno je u borbama kod Kijeva, Harkiva, Černigova, Mikolajiva. Žestoki ukrajinski otpor pokolebao je rusku samouvjerenost. Sada želja Ukrajinaca da što više ruskih osvajača vrati kući u ljesovima ili da ostanu zauvijek pokopani u ukrajinskoj zemlji da bi za mnoge generacije nije bilo ni u pomislima da krene ratom protiv Ukrajine. Kijevu ne treba tuđi teritorij, ali sve svoje moramo vratiti ukrajinskom narodu. S agresorom linija kompromisa je linija državne granice, koja je međunarodno priznata. Nije Rusija najmanja na svijetu zemlja za teritorijem, što bi za nju bilo bitno po život da dobije nešto tuđe, stoga je to već previše. Ukrajina mora stati kao kost u grlu ruskog Zvjera, koji bi izdahnuo od istog Zla koje sije okolo sebe.
Ukrajinski vojnik kreće u bitku sa ruskim agresorom sjećajući se Velikih knezova Kijevskih Svjatoslava koji je pokorio Moskovsku regiju 964. godine i Volodimira koji je 988. godine pokrstio ove divljake sa šuma i močvara rijeke Moskva i gornjeg dijela rijeke Volge. Tada su Kijevski knezovi morali voditi 200 godina borbe da ovo stanovništvo napokon prihvati učenje Krista. Ukrajinski borci se sada sjećaju velikih pobjeda kad je kijevska vojska zajedno sa Litvancima i Poljacima, sa kojima je tada bila u jednoj državi, i koju predvodio ukrajinski veliki knez Konstjantin Ostrožski razbila do tla i uništila moskovsku vojsku oko grada Orša (sada teritorij Bjelorusiji) 1514. godine. Svi mi u Ukrajini sjećamo se 1608.-1610. godina kada su ukrajinski kozaci pomogli poljskoj vojsci zauzeti Moskvu i tri godine vladati cijelom ovom zemljom. Nismo zaboravili 1618. godinu kada su zaporoški kozaci na čelu sa hetmanom Petrom Sagajdačnim zajedno sa poljskim postrojbama razbili moskovsku vojsku i zauzeli pola grada Moskve napustivši grad samo kad su Moskovljane naplatili ogromnu otkupninu. Nismo zaboravili velike pobjede ukrajinskih kozaka na čelu sa hetmanom Ivanom Vigovskim 1659. godine kada je bila potpuno uništena moskovska vojska kod ukrajinskog grada Konotop.
363 godine nakon Konotopske bitke ukrajinska vojska opet uzima na zapovijed naredbu – „moramo ponoviti“.