Nermin Tulić Tula, doajen bh. glumišta, u “Kafani” je ispričao svoju životnu priču. Granata bačena na Sarajevo u junu 1992. godine zauvijek mu je promijenila život. Iako su ga pokušali ubiti, Tula nije odustao od života; nisu mu ubili sarajevsku dušu. Ta duša će ga održati u životu. Dok se oporavljao u Vojnoj bolnici, sprat niže, njegova supruga Maja rodila je njihovu drugu kćerku. Novi život dat će mu volju da nastavi svoj. Priča nam uz smijeh da Maji zamjera što mu je tih ratnih godina, dok su skupa bili u bolnici, pojela zeljanicu. Ozbiljan je kad kaže da ne bi sjedio s nama da nje nije bilo. Samo godinu dana nakon amputacije nogu vraća se na pozorišnu scenu sa strahom da ljudi neće gledati njega nego ono što nema. Nasreću, pogriješio je. Zahvaljujući talentu, prihvatanju sebe, velikoj podršci supruge i njihove tri kćeri (treća je također rođena u ratu) nizao je uspjehe dokazujući da na vrhu uvijek ima mjesta bez obzira na životne prepreke.