Gospode, koji si nad stvorenjima i vladaš i znaš, pogledaj, molim Te, na ovu brdovitu zemlju Bosnu i na nas koji smo iz nje nikli, njen hljeb jedemo… Daj nam ono za što Te, dan i noć – svak na svoj način, molimo. Usadi nam mir u srca i slogu u gradove; ne daj da nas tuđin više zlim zadužuje. Dosta nam je krvi i ratničke vatre… mirnog hljeba smo željni.
(Ivo Andrić)
Prije nekoliko dana, Švedska akademija dodijelila je Nobelovu nagradu za književnost francuskoj spisateljici Annie Ernaux, navodeći da je ovu nagradu dobila zbog „beskompromisnog rada i jednostavnog, ‘dotjeranog’ jezika“. Ova tradicija duga 121 godinu osvijetlila je nagradu koja je svojevremeno stigla i u Bosnu i Hercegovinu. Pored svjetskih književnih autora – našlo se i, svima poznato, bosanskohercegovačko ime i prezime – ono koje je dodijeljeno čovjeku iz Doca kraj Travnika.
Velikan bosanskohercegovačke književnosti – Ivo Andrić – osvojio je ovu prestižnu nagradu 1961. godine za svoj „cjelokupni književni opus“ – ne samo za svoj roman „Na Drini ćuprija“, kako se ustaljeno misli. Tokom dodjeljivanja Nobelove nagrade tražio je da se u pozadini pusti “Marš na Drinu”.
Piše: Dženeta Rovčanin
„Sve moje je iz Bosne…“ ili o promjenjivosti Andrićeve identitarne forme
Na današnji datum, Andrić bi proslavio svoj rođendan. Rođen je u katoličkoj porodici u selu kraj Travnika i 1892. godina početak je puta ovog proslavljenog književnika. Ipak, sudbina mu od najranije mladosti nije bila naklonjena, pa se odlučuje preseliti u Višegrad, a potom i Sarajevo. Istini za volju, ova su mjesta ponajviše utjecala na njegova epska ostvarenja, stvarajući tako mjesnu policentričnost. Ispostavit će se kasnije da su Sarajevo, Višegrad, Travnik i Beograd ovom književniku bili neiscrpna inspiracija i primarni centri njegovog stvaralaštva.
Njegova identitarna raslojenost ponajviše je utjecala da se Andrić nađe u trima južnoslavenskim kanonima, ali analizirajući njegove stilsko-tematske krugove, „opsjedala“ ga je historija Bosne, prijelazi vlasti, ali ponajviše ljudske sudbine. Njegov prozni prohod otjelotvoren je u prvoj međuratnoj pripovijeci – Put Alije Đerzeleza (1920). Epska tradicija ovog Travničanina nije motivirana produživanjem usmene retorike; Andrić svog junaka uvijek kontrapunktira… Prema riječima književnih kritičara, njegove međuratne pripovijetke tvore „mapu bosanskog i duhovnog fizičkog prostora“ te ih mnogi definiraju pripovijetkama karaktera ili sudbine.
Andrić čita odlomak iz svoga romana “Na Drini ćuprija” (Izvor: TV “Beograd”)
U svjetlu interkulturalnog promatranja književnosti, o Andriću se u bošnjačkoj kritici stalno raspreda kao o antimuslimanskom piscu, pa još uvijek postoje podijeljena mišljenja o njegovom epskom opusu i da li bi on trebao biti dijelom ovog kanona. Napose, ne može se negirati ni društvena klima u vremenu njegovog stvaranja. Pojedinci vjeruju da je njegov diplomatski put iznova formirao njegovu identitarnu svijest; naime, „preuzimajući“ novi nacionalni identitet – srpski – dovijeka je utjecao na stvaranje „legitimne“ nacionalističke i ideološke podloge.
Možda bi se njegovi biografski podaci trebali dublje razmatrati, a na koncu i poslužiti kao relevantan tumač njegovih mogućih htijenja. On se, kao sarajevski gimnazijalac, kretao u društvu pripadnika „Mlade Bosne“, a – iako književno neprihvatljivo – možda bi se distinkcija od njegovog književnog djela trebala olabaviti. Ideja o jugoslavenstvu i oslobađanju od okupatora, suptilno protkana, zasigurno je odraz svih njegovih književnih namjera.
Destabilizirana vremena najveći su Andrićev pokretač
Andrićeva djela se zbog svojih samoodređenja smatraju najklasičnijom formom proznog stvaralaštva prošlog stoljeća. Njegovi romani stvarani su u destabiliziranim vremenskim hronotopima; obično se prostiru pretkraj Drugog svjetskog rata ili na prijelazima vlasti. Valja napomenuti da se južnoslavenska književnost i tada oslanjala na doživljaje koji su potekli iz jedne sveopće ljudske tragike – rata. To je razlog zašto se tadašnje književno stvaralaštvo razuđivalo i postajalo dijelom jedne programatske retorike – ratne ili antiratne. Turbulentni vremenski periodi zbilja su bili plodonosni ovom književniku, pa tako on u međuraću objavljuje tri romana, koji će – ispostavit će se ubrzo – donijeti ovom književniku najznačajnije književno priznanje – Nobelovu nagradu za književnost. Na Drini ćuprija, Travnička hronika i Gospođica romani su koji, u svome osnovnom bitku, obiluju historicizmom. Andrić je vršio silovite prijelaze sa jedne vlasti na drugu – sa osmanlijske na austrougarsku, pa je stoga njegov narativ epski razloživ.
Bosanska prošlost – neiscrpna Andrićeva tema
Andrić se, u okvirima južnoslavenske književnosti, razlikovao od svojih savremenika jer su njegove motivske intencije uvijek bile usmjerene ka bosanskoj prošlosti. Njegova je poezija u prozi direktno povezivanje sa ekspresionizmom, a njegov je naknadni opus modernistički, sa primjesama realističkog pripovijedanja.
Andrićev amanet svom identitetu
Ovaj bosanskohercegovački nobelovac je nakon dobivanja najznačajnije književne nagrade cjelokupni iznos poklonio Bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. 17. maja 1962. godine uputio je pismo Savjetu za kulturu Bosne i Hercegovine, napisavši:
„Želim da obavijestim Savjet za kulturu NR Bosne i Hercegovine da sam odlučio da Narodnoj republici Bosni i Hercegovini poklonim pedeset posto iznosa primljenog na ime Nobelove nagrade. Moja je želja da se ova sredstva upotrijebe za unapređenje narodnih biblioteka na području Bosne i Hercegovine.“
Nekoliko godina kasnije, Ivo Andrić je donirao cjelokupnu novčanu sumu, potvrđujući time da je „sve njegovo iz Bosne“… a i u Bosni.