Obično ne pišem o proizvodima kulture iz moje države, ali moram napraviti iznimku za film slovenskog režisera Mirana Zupaniča “Sarajevo safari” koji prikazuje jednu od najbizarnijih i jednu od najpatološkijih epizoda opsade bosanske prijestolnice od 1992. do 1995. godine.
Dobro je poznato da su srpski snajperisti u brdima okruženom gradu nasumično pucali na stanovnike koji su hodali ulicama i da su izabrani srpski saveznici (uglavnom Rusi) bili pozivani da i oni ispale nekoliko hitaca. Međutim, saznali smo da je ova prilika ukazivana ne samo kao gest uvažavanja, već i kao vrsta turističke aktivnosti koja se plaćala. “Safari” je vojska bosanskih Srba organizovala za pojedine bogataše, uglavnom iz Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Italije, ali i iz Rusije. Dolarima su plaćali da bi pucali po bespomoćnim civilima.
- OGLAS -
Uzmite u obzir poseban oblik subjektivnosti kojim bi “lovac” dobio tokom takvog safarija. Žrtve su bile anonimne, ali ovo nije bila videoigra. Perverzno uzbuđenje leži u činjenici da se to stvarno dešavalo. Glumeći “lovca”, bogati turisti, koji su se nalazili na sigurnom mjestu iznad grada, učinkovito su se isključili iz stvarnosti. Ulog za njihove mete bili su život i smrt.
Postoji nešto perverzno iskreno u ovom stapanju stvarnosti i spektakla. Uostalom, nisu li i vrhunski političari i korporativni menadžeri u nekoj vrsti safarija? Rukovodioci sa sigurnog mjesta u svojim odijelima često uništavaju živote mnogih.
- OGLAS -
Bivši ruski predsjednik koji je sada zamjenik predsjedavajućeg Vijeća za sigurnost Rusije Dmitri Medvedev nedavno je sličnu logiku inputirao političkim vođama na Zapadu. Odbacujući upozorenja Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a o posljedicama ruskog taktičnog nuklearnog napada, konstatovao je:
“Sigurnost Washingtona, Londona, Brisela je mnogo važnija za Sjevernoatlantski savez od sudbine umiruće Ukrajine koja nikome nije potrebna. Snabdijevanje Ukrajine modernim oružjem za Zapad predstavlja samo posao. Prekomorski i evropski demagozi neće nestati u nuklearnoj apokalipsi. Zato će progutati upotrebu bilo kakvog oružja u trenutnom sukobu”.
Medvedev je izjavio da će Kremlj “učiniti sve” da spriječi “neprijateljske susjede”, kao što je “nacistička Ukrajina”, da nabave ili da se na njihovom teritoriju nalazi nuklearno oružje, jer bi to ruskoj državi navodno predstavljalo egzistencijalnu prijetnju. No, s obzirom na to da je Rusija ta koja ugrožava postojanje Ukrajine kao države, Medvedevova logika nalaže da i Ukrajina treba imati oružje, pa čak i nuklearno, kako bi postigla vojni paritet.
Sjetite se riječi ruskog predsjednika Vladimira Putina iz juna: “Ne postoji nešto između, ne postoji država posrednik: Ili je država suverena, ili je kolonija, bez obzira kako se kolonije zovu”. Pošto on očigledno posmatra Ukrajinu kao rusku koloniju, Zapad ne treba da tretira Ukrajinu kao da se slaže s njim. To znači odbacivanje ideje da Zapadne sile trebaju zaobići Ukrajinu i da posreduju u nagodbi sa Rusijom.
Nažalost, mnogi zapadnjački ljevičari djeluju na Putinovu ruku po ovom pitanju. Osvrnite se na Harlana Ullmana iz Atlantskog vijeća (američka organizacija) koji piše: “Georges Benjamin Clemenceau (bivši premijer Francuske) je primijetio da je ‘rat previše važan da bi se prepustio generalima’. U ovom slučaju da li je Ukrajina previše važna da bi se prepustila Volodimiru Zelenskom (predsjednik Ukrajine)? Americi je potrebna strategija kako bi zaustavila nasilje i rat.
- OGLAS -
Ljevičari od Noama Chomskog do Jeffreyja Sachsa (da ne spominjemo mnoge ruske apologete na desnici) prihvatili su slične pozicije. Nakon prvobitnog insistiranja da Ukrajina ne može pobijediti u ratu protiv Ukrajine, sada govore da ne bi trebala pobijediti zbog toga što Putin mogao biti stjeran u ćošak te da će kao takav biti opasan.
Međutim, da smo poslušali savjete mirotvoraca i da nismo poslali oružje Ukrajini, ta zemlja bi sada bila potpuno okupirana, a njeno potčinjavanje bi bilo praćeno daleko većim zvjerstvima od onih u Buči, Izjumu i mnogim drugim mjestima.
Daleko bolji stav ima njemačka stranka Zelenih koja zagovara ne samo veću podršku Ukrajini, već i strukturne reforme za ubrzanje prelaska sa nafte i plina, što će za posljedicu imati zaštitu čovječanstva od katastrofalnih klimatskih promjena. Ostatak zapadnjačke ljevice bio je na safariju, odbijajući intervenciju koja će dovesti u pitanje njen ustaljeni način života.
Mirotvorci tvrde da je Rusiji potrebna pobjeda ili ustupak kojim će joj biti omogućeno da “sačuva obraz”. No, takva logika je sasječena s obje strane. Nakon Medvedevovih i Putinovih nuklearnih prijetnji, Ukrajina i Zapad su ti koji više ne mogu praviti kompromise i sačuvati obraz. Podsjetimo, Medvedev je predvidio da će Zapad odbiti da vojno reaguje na ruski nuklearni napad, jer je previše kukavica i pohlepan da to učini.
Ovdje ulazimo u polje filozofije, jer Putinove i Medvedevove riječi jasno odražavaju Hegelovu dijalektiku gospodar-rob. Ako su dvije samosvijesti uključene u borbu na život ili smrt, ne može biti pobjednika, jer će jedno umrijeti, a pobjednik više neće imati drugu samosvijest koja može prepoznati vlastitu samosvijest. Cijela historija ljudske kulture počiva na izvornom kompromisu kojim neko postaje sluga koji “skreće pogled” kako bi spriječio obostrano sigurno uništenje.
Medvedev i Putin pretpostavljaju da će dekadentni, hedonistički Zapad skrenuti pogled. To nas vraća na dinamiku snimljenu u “Sarajevo safariju”. Privilegovane elite osjećaju kao da mogu intervenisati u stvarnom svijetu na strateške načine koji ne donose nikakvu opasnost po njih. No, u konačnici stvarnost sustiže sve. Kada se to dogodi, ne smijemo poslušati savjete onih koji se bave samo provociranjem zvijeri u dolini.
Žižekov tekst, napisan na engleskom jeziku, dostupan je na ovom linku.
Pogledajte šta je Slavoj Žižek rekao u Centralnom dnevniku: