“Ostanite najmanje 200 metara od stanice za kitolov, prepuna je azbesta i krov bi se mogao srušiti”, upozorio je vođa ekspedicije Nate Small, u blizini zaljeva Stromness, na otoku Južna Georgija.
Bilo je to mjesto na kojem su se izležavali tuljani a na kraju zaljeva uz planinski nasip stoji nakupina željeznih zgrada na kojima nedostaju veliki komadi krova i zidova. Oni komadi koji su ostali jako se ljuljaju na olujnom vjetru.
Okruženje je to koje bi bolje odgovarao prizoru nakon prirodne katastrofe, uz znak “Azbestost – Keep out”. Koliko god se to sad možda čini nevjerojatno, Stomness je prije jednog stoljeća bio dio jako unosne i brutalne industrije koja je transformirala ovo područje u središte kitolova na Atlantskom oceanu.
- OGLAS -
Ernest Shackleton stigao je u Stromness u 1916. godine nakon svog epskog bijega dugog 1300 km sa Slonovskog otoka, nakon što je njegov brod Endurance ostao okovan ledom. Njemu je tada taj dio predstavljao civilizaciju, no danas je to područje koje ponovno, polako, preuzima priroda. Tuljani leže na plaži, kraljevski pingvini hodaju obalom, a pomornici se kupaju u moru nekada natopljenom krvlju desetaka tisuća kitova, piše BBC.
Uz tu oštru, negostoljubivu zemlju, planine i fjordove, otok Južna Georgija jedno je od najudaljenijih mjesta na svijetu, udaljen oko 1400 km od najbliže naseljenog komšije, Falklandskog otočja i do njega se može doći jedino morskim putem.
Turisti koji posjećuju ovo područje, njih oko 18.000 godišnje, većinom će to učiniti zahvaljujući krstarenju. Otok se proteže na 3755 kvadratnih metara, manji je od petine veličine Walesa, a gotovo polovica prekrivena je vječnim ledom.
Uprkos izolaciji i oštroj prirodi grad je nekoć bio vitalni član globalne ekonomije. Ovaj je nenaseljeni otok u ime Velike Britanije ‘zauzeo’ James Cook 1775. godine. Ulov tuljana zbog krzna pobudio je interes trgovaca diljem Velike Britanije i SAD-a, a nešto prije stoljeća tuljani su bili na rubu izumiranja.
Do početka 1900-ih taj posao više nije bio ekonomski održiv, pa ga je ubrzo zamijenila jednako krvava industrija. Uvala King Edward Cove prepuna je ruševina brodova, i malih ledenjaka, i bila je to lokacija prve stanice za kitolov Grytviken. Danas je to mjesto na kojem je većina kuća i na kojem živi polovica, tj. 15 od 30 stanovnika. Većinom su to znanstvenici i vladini službenici, koji na otoku žive neko vrijeme.
Shackleton je pokopan na malom gradskom groblju. Kustos otočkog muzeja Finlay Raffle pokazuje stanicu za kitolov, koja se nalazi u industrijskom okruženju skladišta, elektrana, labirinta koji se isprepliću i ostalih ruševina prekrivenih hrđom. Uz obalu leže nasukani brodovi i čamci u različitim stupnjevima raspadanja koje je plima razvlačila po obali, a komadi kosti kitova prekrivaju muljevito tlo. 1902. godine norveški istraživač Carl Anton Larsen zaustavio se na ovom otoku i to slučajno na lijepoj prirodnoj luci. Nakon otkrića nekoliko mjesta za izvlačenje masti iz kitova područje je dobilo naziv Grytviken.
“Privezali su brod nedaleko od mjesta gdje smo mi danas, jedina razlika je bila što su oni tada u ovom području kojeg gledamo vidjeli stotine kitova”, rekao je Raffle koji je novinara BBC-a vodio po tom području. Nakon što se smanjio broj kitova zbog ulova, pa je tako i sama industrija prerade opadala, Larsen je uočio poslovnu priliku.
Vratio se u Grytviken u studenom 1904. godine i postavio stanicu za kitolov, koja je brzo napredovala. Do 1912. godine bilo je još šest stanica za kitolov na otoku, uključujući i Stromness.
Ostaci tih brodova još se mogu naći na otoku, poput onog broda za kitolov Petrela koji je na jednom putovanju mogao uhvatiti 14 kitova. Životinje su se dovlačile u dio u kojem su im skidali slojeve. “Bio je to jako sklizak dio uz svu tu krv i ulje, pa su muškarci nosili čizme kako bi ih mogli ispravno uhvatiti. Imali su poseban nožić s dugačkom drškom i zaobljenom oštricom kojeg su koristili kako bi mogli odrezat tu mast”, rekao je. Cijeli je proces trajao oko 20 minuta po kitu.
U početku je kitolovce zanimala samo mast, no kasnije su ih regulacije natjerale da moraju iskoristiti cijelu životinju. Koristili su i rotirajuće oštrice te uređaj od 24 tone na kojem se ta mast kuhala. Meso i koštano brašno prodavalo se kao stočna hrana i gnojivo, no ulje je bilo ono što su svi željeli.
“Najbolja ulja koristila su se za prehrambene proizvode poput margarina i sladoleda. Ona druga koristila su se za izradu sapuna i kozmetike, a najlošija za industrijsku proizvodnju”, objašnjava. Od takvog ulja radio se i glicerol koji se koristio u proizvodnji eksploziva, i visoko kvalitetnih lubrikanata za puške, kronometre i ostalu vojnu opremu. Tako je potražnja za tim proizvodima tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata porasla.
Na vrhuncu industrije na tim je područjima radilo oko 450 ljudi, na temperaturama do -10 stupnjeva, 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Larsen je htio brinuti i za njihove vjerske potrebe pa je izgradio impresivnu neogotičku crkvu. Pastor je bio čovjek koji je “imao najmanje posla na otoku”. Bilo je tu i kino, nogometno igralište, i popularna skakaonica. U trgovini se najviše prodavao duhan.
“Duhan je bio najpopularniji, no muškarci su kupovali i dosta kolonjske vode. Larsen nije dozvolio alkohol, pa su nju pili umjesto toga. Bilo je tu i nekih nedopuštenih fotografija, laka za cipele, koji je navodno isto imao alkohola i kojeg su stiskali i pili. Koristili su sve samo da im vrijeme brže prođe”, ističe.
U gradu postoji i muzej u kojem se mogu vidjeti i neke strašne brojke. Tu je i podatak kako je na otoku od 1904. do 1965. godine obrađeno 175.250 kitova. Sve do sredine 60-ih godina prošlog stoljeća kada se industrija urušila zbog velikog izlova kitova i razvoja petrokemijske industrije.
Na cijelom tom području, ne samo na otoku, već i na drugim lokacijama, tijekom razdoblja od 1904. do 1978. godine kada je ulov i konačno završio, ubijeno je 1,5 milijuna kitova. Populacija kitova od tog masakra još se nije oporavila.
Po podacima International Whaling Commission (IWC) broj je pao sa 200.000 na svega tisuću. Procjenjuje se da je na južnoj hemisferi oko 60.000 grbavih kitova, ali to je također puno niže od zabilježene brojke prije ere kitolova. Krajem prošle godine zemlje koje su se bavile kitolovom odbacile su planove IWC-a za utočištem kitova.
Japan je najavio da će nastaviti komercijalni kitolov po prvi put u tri desetljeća, i tako izazvao kritike diljem svijeta. Položaj kitova i dalje je težak, no otok je zapravo postao nevjerojatan primjer modela očuvanja, konzervacije.
Jedan od najvećih morskih rezervata na svijetu, zaštićeno područje Južne Georgije i otočja Južni Sandwich, nastalo je 2012. godine kako bi se zaštitilo više od milijun četvornih kilometara okolnih voda, a broj tuljana se oporavio.
Otok sada ima 98 posto populacije svjetskih antarktičkih krznenih tuljana i otprilike 50 posto tuljana. Tu je i 30 milijuna parova morskih ptica, albatrosa i oko 400.000 kraljevskih pingvina, jedna od četiri vrste pingvina pronađenih na otoku. Iskorijenjeni su glodavci pa se vlasti nadaju kako će tako porasti i populacija endemske trepteljke i patke lastarke.
Unatoč prirodnom bogatstvu, podsjetnik na tu zlokobnu baštinu i dalje lebdi nad cijelim otokom. “Kada hodate ovim otokom sve što vidite su stanice za kitolov, pogone za preradu, i pile za kosti. Bila je to brutalna industrija, no ironija je što se priroda sada osvetila i ponovno zauzela otok. To je zapravo podsjetnik svima nama da priroda može bez čovjeka, no mi ne možemo bez prirode”, naglašava historičar Seb Coulthard.
- OGLAS -