“Članovi kongresa Ojrat-Kalmickog naroda pripremili su i potpisali deklaraciju „O državnoj nezavisnosti Republike Kalmikije“, koja je bila u sastavu Ruske Federacije. Kalmiсi je narod mongolskog porijekla, koji su došli iz regije Džungarija, a to je dio Ujgurske autonomne regije Xinjang sadašnje Kine, u predjele između sjevernog dijela Kaspijskog jezera i donjeg toka rijeke Volge sve do sjevernog Kavkaza.
Oni su istisnuli domaća plemena tatarskog porijekla Malih i Velikih Nogaja, koji su otišli bliže Krimskom poluotoku i ušli u sastav Krimskog kanata. Kalmici su osnovali Kalmicki kanat (1633. – 1771. godine) koji je bio dosta velikih razmjera i koje je postao sastavni dio Velike Moskovske kneževine, a kasnije Ruskog carstva. Kroz historiju, Kalmici su većinom kao i Mongolci budisti.
Moskovska vlast misli da ona može raditi sve što joj padne napamet, uključujući mobilizaciju u rusku vojsku koja ratuje u Ukrajini uz pripadnike mnogih malobrojnih domorodačkih naroda. U Ukrajini takve osobe čeka gotovo sigurna smrt. Osim toga, u ruskom društvu kompletno otvorenje raspire šovinizam u odnosu na male domorodačke narode Ruske Federacije. Rusi sve više prikazuju netrpeljivost u odnosu na druge nacije i pripadnike drugih vjera osim Ruske pravoslavne crkve. Sadašnja Ruska Federacija je postala potpuno totalitarna zemlja gdje nema dostojanstvenog mjesta malim narodima koji su počeli tražiti svoje samoopredjeljenje.
Ustvari, ovi narodi historijski nisu bili mali. Politika etničkog porobljavanja drastično je smanjila broj njihovih pripadnika. Ruska nasilna asimilacija donijela je ovim narodima smanjenje u broju više od deset puta nego što je bilo kroz politiku moskovskog etnocida prema domorocima. Nije ni čudo što je službena Moskva na ratišta poslala prije svega pripadnike neruskog naroda. Uglavnom, to su bili narodi sjevernog Kavkaza, kao i narodi malih autonomnih republika, prije svega Burjatije i Tuve, koje su smještene na sjever sadašnje Mongolije.
Poginulih predstavnika manjinskih naroda je sto puta više nego mobiliziranih stanovnika Moskve i Peterburga. Porodice poginulih to teško prihvataju. Iz tog razloga, tamo raste samo saznanje ovih naroda i težnja da se formira vlastita državnost, slobodna od ugnjetavanja Moskve. Kremlj ne želi demokratizaciju cijelog društva, jer su onda mali narodi spremni boriti se za svoju nacionalno-teritorijalnu samostalnost. Poslije pada Ruskog carstva 1917. godine, godinu dana kasnije na njegovom mjestu bilo je formirano 37 država po nacionalno teritorijalnom principu.
Da bih tada izbjegli potpuni državni kolaps, stranka boljševika na čelu sa Lenjinom opredijelila je svoju politiku ka potpunoj podršci svim malim i srednjim narodima i njima davala pravo da formira svoje države u obliku republika, koji je kasnije ujedinila u jednu federalnu zemlju – Sovjetski Savez.
Ova politika je uspjela zahvaljujući realnoj podršci boljševicima Lenjinskog kova malih i srednjih naroda. Komunisti su tako uspjeli opet se ujediniti u jednoj državi mnogih naroda bivšeg Ruskog carstva. Poslije je na vlast u Kremlju došao Staljin koji je sva postignuća razvoja nacionalnih republika prekrižio. Moskva je počela Sovjetski Savez pretvarati u gotovo unitarnu državu sa vojno-policijskom diktaturom u kojoj su komunisti postali klasa koja je cijelom sovjetskom društvu nametnula nova pravila igre.
Nije ni čudo što se 1991. godine Sovjetski Savez raspao na niz nezavisnih država koe nisu željeli živjeti zajedno sa tradicionalno- šovinističkom Moskvom. Ukrajina i još 13 nacionalnih republika krenuli su svojim putem, putem državnosti. Većina njih u svojoj historiji su već odavno bile samostalne zemljame koje je obmanom i silom nekada pokorila Moskva.
Čak i Ruska Federacija je bila na pragu rascjepa, ali tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin je u zemlji počeo demokratske promjene što se svidjelo mnogim malim i srednjim narodima Ruske Federacije. Zato su oni i ostali u sastavu Ruske Federacije. Dolaskom na vlast Vladimira Putina mijenja se državna politika prema drugim nacijama i nacionalnostima u Ruskoj Federaciji .
Moskva preuzima potpunu kontrolu i dobija ogroman utjecaj na razvoj autonomnih republika i krajeva federacije. Takva politika sada je svima došla do grla. Puno naroda u okvirima Rusije krenulo je putem svog osamostaljenja. Niko ne želi živjeti zajedno sa diktatorom Putinom. O tome su već govorili mnogi narodi sjevernog Kavkaza, a sada i susjedni njima – Kalmici. Uključili su se i Baškirсi. Čak i domicilni narod finsko-ugarskog porijekla, koji živi u centru Ruskoj Federaciji traži da narod Jerzja formira svoju državnost bez Rusa.
U Rusiji shvataju objektivnost procesa dezintegracije, ali u svemu krive zapadne zemlje, koje navodno podržavaju separatizam. To je stara pjesma još iz vremena Staljina. Ta priča već sve gnjavi. Unatoč toe, Putin svaki put opet krivi Zapad koji navodno kuje zavjeru protiv Ruske Federacije. Kremlj ne shvata da propaganda rata sa čitavom Evropom, potezi za uništenje susjednih naroda i njihovo porobljavanjo samo formiraju u nacionalnoj sredini mnogih malih naroda Ruske Federacije koji su uvjereni u neophodnost traženja puta svog samostalnog razvoja. Potpuni pad međunarodnog autoriteta Rusije, uvođenje mnogih ekonomskih sankcija, ogromna korupcija u zemlji samo svjedoče o propasti sadašnje agresivne neofašističke politike rusizma i ruskog svijeta gdje nema mjesta za druge narode.
Ubistva ogromne količine civila u Ukrajini i rušenje čitave ukrajinske privrede neljudskim granatiranjima, neandertalsko ponašanje prema susjednom, nezavisnom narodu govori da je Moskva izgubila, ne samo politički, već i moralni kompas. Ona gubi kod sebe sve što je ljudsko! Niko ne želi i neće živjeti u takvoj državi kakva je Rusija!”