Prije dvije godine činila se nesalomljivom. Kao reinkarnacija Margaret Thatcher. Jednako odlučna, sposobna i naizgled blago dosadnjikava. Obje kćeri ljudi od Crkve, May protestantskog vikara, a Thatcher metodističkog svećenika.
Obje konzervativke koje vode Veliku Britaniju u osvit novoga doba. Thatcher ekonomske modernizacije, a May je “zapela” s Brexitom – izlaskom Velike Britanije iz Europske unije. Samo dvije godine nakon što je u svojim leopard-salonkama May postala najmoćnijom osobom Kraljevstva, sad se pišu tekstovi i analize radi li se o najlošijoj ili, točnije, najnesposobnijoj političkoj figuri od početka 20. stoljeća, ili pak o nekome čiji su potezi čin prikrivene političke genijalnosti.
Već je treći put zaredom britanski parlament odbio njezin plan za Brexit iako je May rekla kako će “odstupiti s mjesta premijerke ako se plan izglasa”.
Što je s odstupanjem – ako njezin Brexit prođe – htjela postići pitanje je na koje ne mogu odgovoriti ni najbolji analitičari, osim što bi kaos daljnjih pregovora prepustila nekome drugome. No do toga nije došlo. I iako May nije morala ispoštovati svoju riječ i dati ostavku, voda joj je, figurativno, došla do grla.
Nakon treće ponižavajuće “odbijenice”, novog, neizvedivog roka izlaska i pobune u vlastitim redovima, pitanje je koliko još vremena ima ova političarka čiji je uzor dugovječna Angela Merkel (također kći svećenika), jer obje, kako je May jednom rekla, “postignu zadano”. Temeljita i predana May, ispred koje se nekoć pružala blistava karijera, svoje zadano još nije postigla, a Brexit kaša koju, ruku na srce, ona nije zakuhala, ali je miješa, najveća je britanska kriza od doba Drugog svjetskog rata.
Zaista nitko, čak ni analitičari koji slove za najveće znalce ne mogu predvidjeti što će se dogoditi s Velikom Britanijom, a scenarija i podscenarija je bezbroj. May jednim dijelom na svojoj poziciji, kakva god ona bila, može zahvaliti kukavičluku svojega prethodnika Davida Camerona, u čijem je kabinetu bila ministrica unutarnjih poslova. On, naime, nije iznašao političke snage i lukavosti da nadigra nalet euroskeptika i odluči ne organizirati referendum koji je polučio trilerski napete rezultate.
Ako generaliziramo, stariji bijelci iz ruralnih sredina glasali su za odlazak, a mlađi, kao i Škotska, iz urbanih sredina za ostanak (iako stvari nisu tako crno-bijele).
Pridodamo li sramotno ponašanje laburističkog vođe Corbyna, koji nije davao jasne znakove za remain, rezultat je bio toliko “na knap” da mnogi zazivaju novi referendum tvrdeći kako su u dvije godine stasale neke nove generacije čiji se glas mora čuti. Cameron, iako je bio vođa tabora za “ostanak” i to jasno pokazivao, tvrdi kako ni danas ne žali zato što je organizirao referendum – što ga je, na kraju, stajalo i premijerske fotelje. “Ne žalim ni za čime. Mislim da sam napravio što je trebalo napraviti.
Ne možemo ne slušati bilo naroda, a i Unija se jako promijenila od sedamdesetih. No i dalje mislim da smo otišli niz krivu cestu, ali što se mene tiče, ja sam održao obećanje narodu Velike Britanije”, rekao je Cameron, koji u svemu ovome nalikuje na šekspirijansku poštenu budalu. No, ipak, nije ni on naivac. Baš kao i May, i Cameron je da bi zadržao mir među krvoločnim torijevcima EU standardno radio probleme.
Uložio je veto za budžet 2011., pokušao sabotirati dolazak Jean-Claudea Junckera, povukao konzervativce iz pro-EU Pučke stranke u europskom parlamentu. Sve mu se to obilo kao bumerang. Toliko je dugo, piše jedan analitičar, odgađao bitku s “Brexiteerima” i bacao im mrvice, da je samo dodatno pogoršao neminovni rat.
Istodobno su najjači Brexiteri i huškači, poput Borisa Johnsona (koji je neko vrijeme razmišljao da bude Cameronov nasljednik, ali se onda povukao iz utrke) i Nigela Faragea, posijali kaos i – nestali. Zanimljivo je da, iako to nije jako glasno pokazivala, i May bila za ostanak, što znači da protekle dvije godine na jedan način glumi đavoljeg advokata ili, kao u Karl Popperovoj debati, zalaže se za tezu kojoj sama osobno nije sklona. Teoretičari zavjere čak, do neke mjere, tvrde da je taj njezin stav i razlog zašto ona “opstruira” izlazak iz Unije.
Kad je Cameron otišao, torijevci su, unutar sebe, baš kao i čitava zemlja, bili (i ostali) podijeljeni. Oni za “ostanak” bili su za May, a oni za “odlazak” za ministra pravosuđa Michaela Govea, jednog od čelnih ljudi u Brexit kampanji. No spletom političkih okolnosti, žezlo je dobila May, političarka koja se nikad nije uklapala u mahom elitističke kalupe Torijevaca, koja je školovana u javnim institucijama i potječe iz vrlo skromne obitelji. I prije nego što je postala premijerka, May je radila na izrazito visokoj funkciji, no nikad se pretjerano nije isticala u gomili. Kad je postala ministrica unutarnjih poslova s najduljim stažem, čestitarima je rekla kako “nije netko tko će tako nešto slaviti”. Takva je odmalena, kažu oni koji su je tad poznavali, sramežljiva i predana detaljima.
Ona je, opisuju je, “radnica”. Dva puta dnevno mora sama sebi davati injekcije radi dijabetesa koji joj je dijagnosticiran prije nekoliko godina, ali njoj je to sve “dio dana i posla”. U svojoj je karijeri i prije ere Brexita (jer se, realno, kao premijerka jedino time i bavi iako je, kad je dolazila, imala velika obećanja i u drugim sferama) došla na glas kao efikasna i čvrsta.
“Politika ne bi smjela biti igra”, njezina je izjava iz mladosti, ali mnogi se veterani ne slažu te smatraju da je politika nešto za što se mora imati “osjećaj”, nešto što se gotovo mora znati igrati.
Guardian opisuje May kao “predanu javnu službenicu, ali ne i političarku”. Brexit zahtijeva komunikacijske vještine i političku lukavost te pravovremene reakcije koje, uz sve njezine vrline, nisu dio njezina arsenala. U politiku je ušla 1997. godine kao zastupnica u parlamentu za Maidenhead, a 2002. postala je prva ženska izvršna predsjednica konzervativne stranke
