Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
Šta je Putin rekao Macronu? Šta ako Rusija pređe “crvenu liniju”? O tome više u nastavku!
„Moskva opet govori o svojoj spremnosti za mirovne pregovore. Pritom, ‘Moskva ne stavlja nikakve preduvjete’, rekao je pres-sekretar Kremlja – Dmitrij Peskov. Jasno je zašto je Moskva u velikim problemima na ukrajinskim ratištima. Kremlj je napokon shvatio da nema šanse da pobijedi u ovom konvencionalnom ratu. Zato je aktivno počeo koristiti fraze o mogućnosti upotrebljavanja nuklearnog oružja. Dobili smo više prijetnji od bivšeg ruskog predsjednika, a sadašnjeg Putinovog zamjenika u Savjetu za nacionalnu bezbjednost i odbranu Ruske Federacije – Dmitrija Medvedeva.
Moskva je primitivno krenula da izvrši aneksiju privremeno okupiranih ukrajinskih teritorija od strane ruske vojska. I, evo, ona se svim sredstvima sprema da brani pokradenu tuđu teritoriju, uključujući i nuklearno naoružanje. Nakon što je nezakonito proglasila četiri ukrajinske regije svojom teritorijom, Kremlj je poslao svima nepotrebnog pijanca Medvedeva, da on iskušava svijet ruskim nuklearnim prijetnjama. Moskva misli da to što je svijet ‘progutao’ nezakoniti pokušaj ruske aneksije ukrajinskog Krima, i za ove će regije dobiti saglasnost na teritorijalnu krađu.
Putin kreće od činjenice da bi malo ko u svijetu htio da pokrene nuklearni rat. Čak je i sam Putin, pri razgovoru s Macronom, prijetio da nije ‘obavezno da se nuklearnim oružjem gađa glavni grad’.
U slučajevima Hirošime i Nagasakija, to su bili manje značajni gradovi. Putin mora znati da ako naredi upotrebu nuklearnog oružja, on sam postaje legalna meta! Prvo će uslijediti lična odmazda, odnosno njegova eliminacija, a poslije sve ono što ide poslije toga, kad Rusija pređe crvenu liniju… Moraju biti takva pravila opasne igre koju je započeo gazda Kremlja.
U prvoj polovini devedesetih godina, Ukrajina je Rusiji dala svoj nuklearni potencijal, koji je također posjedovala i Ruska Federacija, plus strateška naoružanja – uključujući međukontinentalne rakete i bombardere. Rusija je, uz prisustvo i pismene potvrde Washingtona, Londona, Pariza i Pekinga, dala garancije o teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine.
Šta imamo sada? Moskva prijeti Kijevu i svijetu nuklearnim oružjem koje je svojedobno dobila iz Ukrajine… raketira mirne ukrajinske gradove balističkim raketama, koje nose strateške bombardere, koji su djelimično opet dobiveni od Ukrajine. Zato Kijev traži da Washington, London, Pariz i Peking napokon discipliniraju Moskvu i od nje zatraže završetak rata u Ukrajini, uz oslobođenje svih privremeno okupiranih ukrajinskih područja, uključujući Krimski polutok. Ipak, SAD, Velika Britanija, Francuska i Kina su zemlje koje garantiraju teritorijalnu cjelovitost Ukrajine… poslije toga je Kijev učinio nešto dotad neviđeno: nuklearno se i konvencionalno razoružao! Zbog ovog je koraka Ukrajina od pet država tražila samo jedno bitnu stvar koja je propisana u svim sadašnjim međunarodnim dokumentima; riječ je o principu nepovredivosti granica. To su jako jednostavne ali bitne stvari koje su ugrađene u Statut Ujedinjenih nacija (UN – čiji je Ukrajina osnivač, za razliku od Rusije), Povelju OEBS i svih temeljnih međunarodnih ugovora.
Ako je Moskva napokon shvatila da se mora, kao stalna članica Savjeta bezbjednosti UN (na nezakonit je način preuzela ovo mjesto od SSSR) boriti za mir i trijumf međunarodnog prava i odlučila je krenuti putem mirovnih pregovora i završiti konačno svoj agresivni rat u Ukrajini, to je samo za pohvalu. Onda predmetom ovih pregovora može biti samo povratak statusu quo. Moskva, prije svega, kući vraća čitavu okupatorsku vojsku iz svih privremeno okupiranih ukrajinskih regija, a to su poluotok Krim, Luganska, Donjecka, Zaporoška i Hersonska oblast.
Ratne odštete i međunarodni sud pred kojim će biti izvedeni ratni zločinci mogu biti predmetom pregovora, plus Kijev mora dobiti nove međunarodne garancije nepovredivosti državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. Spremnost Kremlja za takvu vrstu pregovora može se samo pozdraviti.
Ali ako Moskva misli da će ona pregovarati bez obaveze deokupacije svih ukrajinskih teritorija i bez isplate značajnih vojnih odšteta, jer je ukrajinskoj ekonomiji nanijela ogromne gubitke, bez međunarodnog suda pred kojim moraju odgovarati ratni zločinci koji su ubili i mučili ogroman broj nevinih ukrajinskih građana, onda je to samo zamagljivanje situacije da bi kupili vrijeme i produžili agresiju nakon što ‘napune baterije’. Da su 1944. godine svi krenuli u pregovore s Hitlerom o završetku rata, šta mislite, kako bi završio Drugi svjetski rat i kakvi bi bili njegovi rezultati? Da li bi Njemačka tako postala demokratskom zemljom, koja je prošla proces denacifikacije? Da li bi Berlin postao stubom zajedničke evropske politike, kao što je sada, da je Hitler ostao na vlasti?
Svima je jasno da su današnji ruski neofašisti – rusisti koji su na vlasti u Kremlju vrlo slični berlinskom timu u prvoj polovini četrdesetih godina prošlog stoljeća. Putin i Hitler su kao braća blizanci, samo što im je vremenska razlika osamdeset godina… doduše, možemo reći da je pokojni Adolf djed, a Vladimir živahni unuk. Nije dokraja jasno kako će svoj životni put završiti ovaj zloglasni unuk… Kako je završio djed – to dobro znamo!“