I u nastavku – rat iz arhiva. 29 godina je od kada su pripadnici Armije RBiH u Fojnici u katoličkom samostanu, koji je najbolji muzej ove države, likvidirali dvojicu franjevaca, dvojicu Bosanaca. Niko, nijedna skupina ljudi, ni u čemu, nije toliko opstala na bosanskim prostorima kao naši bosanski franjevci. Od početka 13. vijeka su ovdje. 800 godina Bosne Srebrene. Tada, kada je naša vojska smaknula naše franjevce, u godinama kada nijedna državna televizija susjednih zemalja nije htjela, smjela progovoriti o zločinu svojih vojski, mi smo glasno kazali: “Nećemo to prešutjeti.” Zločin je zločin. Mislite da je bilo bezopasno to reći? Istinu treba govoriti najviše baš kada je najžešće… Čut ćete u nastavku govor iz rata jednog od nesretnih – fra Nikice.
Nešto što nikada nisam ispričao o klasičnoj ekzgekuciji franjevaca u Fojnici: jedan od istražitelja zločina, vrhunski školovan za taj posao u Jugoslaviji, bio je jedan Hadžifejzović. Agenti, istražitelji, inspektori iz Sarajeva nisu mogli otkriti direktne počinitelje. Prikrivali su jedni druge. Ipak, profesionalci su to; uspjeli su da suze krug na pet sumnjivih. Tada taj Hadžifejzović pravi nevjerovatan potez: čuvenim, važnim, velikim fojničkim dervišima, sufijama nosi fotografije pet osumnjičenih i pita da li na osnovu fotografije mogu ocijeniti, procijeniti, prepoznati ko je zločinac. Bez izuzetka, svi su pogodili. Poenta? Duhovnjaci jedne vjere prepoznaju likvidatora duhovnjaka druge vjere. Kako? Derviši – sufije – franjevci. Kako?
Bogzna kako; na nama je da prihvatimo da je tako.