Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Zadnji ruski raketni udarac na Ukrajinu brojio je 76 balističkih i krstarećih raketa. Njih 60 srušila je postojeća, slabije opremljena, ukrajinska protuzračna i proturaketna odbrana. Sada je Kremlj odlučio da uništi najstariji slavenski grad Kijev, koji je osnovan 482. godine. Moskva je ispalila 40 raketa na glavni grad Ukrajine, ali njih 37 srušili su ukrajinski vojnici. Oko Kijeva su uspjeli postaviti neki od sistema protuzračne odbrane, koje su dobili od saveznika. Možete zamisliti šta bi bilo sa glavnim ukrajinskim gradom da je broj uništenja ruskih raketa bio na razini oko 25-30%, kao u vrijeme kad je Moskva 24. februara ove godine tek započela agresiju nad Ukrajinom. Sada su tri rakete koje su pogodile Kijev donijele ogromnu štetu. Taktika ruskih raketnih udaraca je sljedeća: ide prvi val raketa koji se mora fiksirati gdje su sada smješteni proturaketni sistemi koji stalno, iz bezbjednosnih razloga, mijenjaju pozicije. Sljedeći val raketa cilja na uništenje ovih sistema. I napokon, treći val usmjeren je na civilne objekte kad ponestane snaga za njihovo blokiranje. Sada je treći val raketa usmjeren isključivo ka kritičkoj civilnoj infrastrukturi. Za vrijeme ovog rata, samo tri posto raketa ciljalo je u vojne objekte. Tako ovi takozvani moskovski „borci protiv nacizma“, žele da se milioni ljudi odmah smrznu i poginu u teškim uvjetima hladnoće. Moja stara majka preživjela je sve užase i izazove Drugog svjetskog rata… ovog malog gmazova Putina želi udaviti vlastitim rukama. To bi uradili i moja dvojica djedova, da su živi, koji su se borili sa nacistima u Drugom svjetskom ratu. Jedan od njih oslobađao je Krakov i Berlin u redovima Prve ukrajinske fronte, a drugi je poginuo u partizanima u našoj rodnoj regiji Černigiv, koja je opet bila pod privremenom okupacijom krajem februara i marta ove godine, ali ne pod nacističkom nego ruskom. Ovaj prvi djed, koji je preživio Drugi svjetski rat i čiji sam karakter osobno poznavao, sada bi sa veteranima Prve, Druge i Treće ukrajinske fronte – poslije takvih raketiranja – došao u Moskvu i na bajonetima bi iznijeli iz Kremlja ove zločince: Putina, Medvedeva, Šojgua, Patruševa i pronijeli bi ih čitavom Rusijom, kako bi svima bilo jasno kako izgleda kad se krene na Ukrajince – na najstariji slavenski narod, koji je imao svoju državnost još hiljadu i po godina prije, a to je sedamsto godine prije osnivanja Moskve. Siguran sam da većina veterana iz, recimo, Prve, Druge i Treće bjeloruske fronte, kad bi bili živi, ne bi ni mrdnuli da brane ove zločeste gmazove iz Kremlja. Nažalost, gotovo svi veterani Drugog svjetskog rata odavno su mrtvi… a ti koji se vrte oko Putina samo su stari ljudi u vojnoj uniformi. Ovi su pohađali vojnu obuku još u doba Staljina, ali u postratno vrijeme.
Još jedna varijanta: da neki moralni Liliput Dmitrij Medvedev, koji prijeti Ukrajincima potpunim smrzavanjem, dođe negdje u treću zemlju na kratki odmor, recimo u Hrvatsku, gdje je izgradio tri luksuzne vile, a jednu staru pored kupio za veliki iznos i renovirao ju, pretvorivši ju u luksuzno odredište na Elafitskom otočju, gdje dan boravka, uz korištenje bez ograničenja jela i vinarije, košta oko pet hiljada eura po osobi… To nije komercijalna destinacija jer nema razglasa na internetu za ponudu na otoku Šipanj, nego mjesto za odmaralište određenih važnih ljudi. I ovi važni ljudi tamo povremeno dolaze. Zato se ne čudite što odluka o treningu samo stotinu ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj u Saboru nije dobila dvotrećinsku većinu… Ruski kapital još može ovdje utjecati na mnoge odluke. Ali to je suvereno pravo zemlje koja nije usudila da da od sebe nešto što je poprilično malo. Ukrajina je bila treća zemlja u svijetu koja je priznala državnu nezavisnost Hrvatske u teškim vremenima za Zagreb. U Ukrajini Hrvatsku smatraju primjerom kako je moguće napraviti vojnu i mirnu reintegraciju privremeno okupiranih teritorija. Ali vremena se mijenjaju, iako ukrajinski narod osjeća iskrenu podršku Hrvata – posebno tih koji su prošli teški period 1991–1995. godine. Takvu poziciju nije lako tražiti od tih koji su taj iznimno teški rat proživjeli samo ovlaš ili sada žive u relativnom komforu i ne žele izlaziti iz tople kupke. To samo znači da je ruska strana preko svojih agenta utjecaja uspjela ući u mnoge – ne samo biznis-strukture – sfere političke djelatnosti. I medijska objašnjenja da se radi o nekom osobnom sukobu, a ne principijelnom stavu – tu ne prolaze. Ako i ima sukoba, onda je svjetonazorskog karaktera. Ili shvataš opasnost uništenja jednog od najstarijih slavenskih naroda sa hiljadu i po godina dugom historijom ili šutiš i toleriraš masovna ubistva i paljenje narodnog dobra. Ako je neko ipak željan nekog osobnog sukoba, onda neka proba dirati glavnog neandertalca iz Moskve. Ali ne. Što bi se šalili i vrijeđali glavnog krvnika savremenog doba. To nije bezopasno. Tako se neko boji, neko već ima i ranije preuzete obaveze, a neko ne želi biti na tankom ledu. Sigurnije je ovako demokratski izraziti svoje neslaganje. I to je sve, naravno, ne u interesu Moskve nego vlastitog naroda. Neka probleme ruske agresije rješavaju NATO, EU i SAD. Mi smo se već učlanili u evropske institucije; ne blokiramo evropske odluke o sankcijama Moskvi kao Mađarska… što bismo mi onda bili u antiputinovskoj koaliciji. Ne daj Bože. Samo čekamo Ruse, od kojih su gotovo svi za uništenje ukrajinskog naroda, da dođe kod nas na odmor na more… a neko će doći i na Elafiti. Mi idemo svojim pravcem. Uskoro ulazimo u zonu rublje i Saveza Rusije i Bjelorusije… Ne, pardon: zonu eura i Schengena.
U susjedstvu Hrvatske zri rat od strane tih koji imaju potpunu podršku iz Moskve, ali to izgleda slabo brine one koji imaju slabiju podršku iz istog grada i protiv obuke ukrajinskih vojnika. Argumenti su čelični: mi smo se već učlanili u evropske institucije… oni nas moraju štititi ako se nešto zakuha. Komotna pozicija… a to što se opet čuju poklici ‘Srbija do Tokija’ njih malo brine. Orbanova Mađarska je spremna primiti ruskog agresora ako Ukrajina padne. Ali Moskvi treba izlazak na more… onda sada, namjerno ili ne, neko igra naruku u realizaciji plana ‘Rusija do Zagreba’.”