“Rat u Ukrajini je isprovocirao jaku depopulaciju stanovništva Ruske Federacije zbog ogromne količine ubijenih, teško povrijeđenih i muškaraca koji su pobjegli iz zemlje. U Rusiji se u narednih deset godina očekuje se najniži nivo prirodnog rasta stanovništva u posljednjih 350 godina. Količina rođenih beba sada je negdje minimalno ista kao u doba Drugog svjetskog rata, a moguće je da je čak na najnižem nivou koji je bio zabilježen u 18. stoljeću. Takve tendencije će ostati i za novu 2023. godinu zbog produžetka rata u Ukrajini i proširenja mobilizacije što još pogoršava situaciju. U Ruskoj Federaciji se rađa 8,8 hiljada beba na 100 hiljada stanovnika sa koeficijentom od 1,2 rođene bebe na jednu ženu.
Samo u ljetnom periodu 2022. godine, stanovništvo Ruske Federacije smanjeno je za 600 hiljada stanovnika. Još katastrofalnije se smanjuje broj stanovništva na selima. Kremlj je svjestan ovih problema i zato je krenuo putem osvajanja tuđih teritorija i stanovništva da bi popravio demografsku sliku kod sebe. Moskva nezakonito daje svoje državljanstvo stanovnicima Ukrajine na privremeno okupiranim područjima, krade ukrajinsku djecu u velikom broju, odvaja ih od njihovih porodica i šalje u domove za siromašne negdje u Sibiru i Dalekom Istokom gdje im se gubi svaki trag.
To je divlja i neljudska politika Moskve koja ne samo da uništava ukrajinsku privredu i mirne stanovnike, već krade ukrajinski građane da bi ih kasnije odgajala u duhu ruskog šovinizma, mržnje prema svemu ukrajinskom. Tako je svoj zadatak okupacije Ukrajine, osim zauzimanja jedne od najvećih resursnih baza u Evropi u obliku ogromnog poljoprivrednog i industrijskog potencijala a takođe još do sada slabo iskorištenih prirodnih naslaga, Kremlj vidio u pokoravanju naroda od četrdeset miliona ljudi, što odmah popravlja katastrofalnu demografsku sliku Ruske Federacije.
Nešto slično u puno manjim razmjerima radila je Turska u periodu osmanlija koja je krala mušku djecu u zemljama gdje je vršila svoje vojne napade i osvajanja i odgajala ih kao vojnike janjičare koji su vremenom postali glavna vojna snaga svih sultana.
Kad su janjičari dolazili u vojne pohode u Ukrajini niko od njih se čak i nije sjećao da je došao kod svog bliskog naroda. Oni su palili, silovali, uništavali ukrajinski narod više nego obične turske vojne jedinice. Tako je sada termin janjičar postao sinonim izdajnika vlastitog naroda. Kremlj planira od ukrajinske djece da napravi ruske janjičare. Zato to mora postati važna tačka budućeg kaznenog progona višeg političkog rukovodstva Ruske Federacije. To je Zločin protiv čovječnosti.
Vladimir Putin i njegovo najbliže okruženje za ovo moraju snositi međunarodnu kriminalnu odgovornost. I ove priče o nekim humanitarnim potezima neće dolaziti u obzir. Mi znamo kakva je bila humanost Moskve na primjerima Mariupolja i Buče. Ratni zločince iz ruske politike, vojske i propagande moraju biti na sudu međunarodnog tribunala za zločine rata u Ukrajini. Za takozvanu posebnu vojnu operaciju mora biti poseban međunarodni tribunal! Ovo moraju znat svi oni koji zagovaraju završetak ovog krvavog rata, uključujući posrednike. U svakom slučaju Turska to mora pamtiti.
Ostaje enigma kako do ovog vremena zemlja-agresor, inicijator najvećeg rata poslije Drugog svjetskog ostaje stalna članicom Savjeta Bezbjednosti UN-a i uopšte članica ove međunarodne organizacije univerzalnog karaktera koja promovira mir, međuvladinu saradnju, stabilnost i najglavnije – međunarodnu sigurost.
Moskva je u svakom smislu postala antiheroj. Zemlja koja otvoreno promovira šovinizam i rusizam kao suvremeni ruski fašizam, teritorijalne pretenzije prema mnogim zemljama kao argument postojanja nekad Ruskog carstva koje je propalo više od stotinu godina uglavnom zbog posljedica Prvog svjetskog rata. Tada je na tlu ovog trulog carstva postalo 37 samostalnijih državnih subjekata. I samo boljševici poslije velikog i krvavog građanskog rata uspjeli su ujediniti većinu ovih subjekata u jednu federalnu zemlju pod nazivom Sovjetski Savez obećavši svim narodima ekonomski prosperitet, samostalnost u rješavanju svojih nacionalnih pitanja, pravednost i ravnopravnost. Možemo zamisliti da sada Velika Britanija i Francuska isto otvore pitanja obnavljanja svojih nekada moćnih imperija. To je potpuna suludost za savremeni svijet, ali Moskva uzima argumentaciju još od prije 150 godina kada se aktivno razvijao ruski imperijalizam.
Podsjetimo da je rascjep Sovjetskog Saveza u decembru 1991. godine ostavio neriješenim pitanje međunarodnih prava i obaveza bivšeg SSSR-a. S tačke gledišta međunarodnog prava do ovog vremena ostaje neregulisanim pitanje statusa države-članice UN-a i stalnog člana Savjeta Bezbjednosti UN-a, koji sada koristi Ruska Federacija.
Moskva lažno misli da ako je 24. decembra 1991. godine stavila novu tablicu, a 31. decembra 1991. godine objavila da ona preuzima mjesto SSSR-a u Savjetu Bezbjednosti UN-a, da je to sve. Ali do ovog trenutka nemamo nijednog pravnog osnova u smislu legitimnosti takvog čina. Ruska Federacija je zauzela mjesto SSSR-a bez bilo kakve procedure predviđene Ustavom UN-a. Postojalo je samo pismo predsjednika Ruske Federacije, Borisa Jeljcina na ime Generalnog sekretara UN-a. Ustav UN-a do sada nema nigdje riječi Ruska Federacija. Nema Ruske Federacije ni u Članku 23. Ustava UN gdje se spominju svi članovi Savjeta Bezbjednosti.
Sa postojećom procedurom, namjera Ruske Federacije da postane članica UN-a umjesto SSSR-a morala je biti razmotrena pred Savjetom Bezbjednosti i Generalnom skupštinom UN saglasno sa Člankom 4. Ustava organizacije. Član UN može postati samo miroljubiva zemlja koja je dobila preporuku Savjeta Bezbjednosti za odluku Generalne skupštine UN. Drugačije procedure su nepredviđene. Takvu proceduru prolazile su Češka i Slovačka poslije rascjepa Čehoslovačke, a to se tiče i zemlja bivše Jugoslavije. Kada je Beograd pokušao zauzeti mjesto SFRJ nakon propadanja zemlje navodno kao pravni nasljednik, onda je dobio otkaz. Tako je Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) morala prolaziti proceduru ulaska u članstvo UN.
Sporazum bivših sovjetskih republika koji su izjavili zašto nisu protiv zauzimanja mjesta SSSR od strane Rusije ukrajinski parlament nije nikad ratificirao. Ovaj sporazum nikako nije mogao zamijeniti postojeću proceduru dobijanja članstva u UN, kao i mišljenje pravnog savjetnika Sekretarijata UN o tome. Tako imamo slučaj bez presedana kada je jedna zemlja nametnula svoje članstvo u UN svojom odlukom. Zato je Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine dalo oficijelnu izjavu u kojoj naglašava zašto Ruska Federacija mora proći pravnu proceduru dobijanja mjesta člana UN predviđenu Ustavom, gdje su saglasni da će svaka zemlja-članica organizacije iznijeti svoje mišljenje o tome.
Samo nakon ispunjavanja uslova članstva u ovoj organizaciji, potrebno je shodno stavu 1. Članka 4. Ustava UN da se razmotri pitanje prijema Ruske Federacije u članove UN-a preko odluke Generalne Skupštine uz preporuku Savjeta bezbjeznosti UN-a.”