“Bivši predsjednik Dmitrij Medvedev, koji je sada Putinov zamjenik u Savjetu za nacionalnu bezbjednost i odbranu Ruske Federacije nazvao je rusku invaziju na Ukrajinu novim Domovinskim ratom. Već više puta spominjalo se da Medvedev od prekomjernog konzumiranja alkohola iskače sa političkim izjavama koje su smiješne za svakog čovjeka koji bar malo razmišlja svojom glavom.
Domovinski rat uvijek ima važan kriteri,j a to je prije svega rat odbrambenog karaktera. Tako nazvati najveću vojnu invaziju na svijetu poslije 1945. godine može samo osoba koja nikako ne izlazi iz duboko alkoholiziranog stanja koje je za Medvedeva postalo sasvim uobičajeno.
Ko može prijetiti svijetu potpunim nuklearnim uništenjem, ako ne duboki pijanac ili mentalni politički bolesnik. Sada se na ruskom medijskom polju prljavljuju informacijske stvari od strane visokih dužnosnika koje obavljaju samo dvije persone koje vrlo brzo mogu osuđeni za zločine rata u Ukrajini, a to je već spomenuti Dmitrij Medvedev i predsjednik Državne Dume Vjačeslav Volodin.
Ova dva lika bez konkurencije su prvi koji će biti osuđeni od strane međunarodnog tribunala koji će biti formiran u skorije vrijeme za zločine agresije u Ukrajini. Volodin se sada obrušio na zapadne zemlje jer ako oni Ukrajini predaju oružje, ne za odbranu, nego za napad onda „Rusija koristeći svoju vojno tehničku nadmoć može zauvijek uništiti zapadnu civilizaciju“. Glavni gradovi zemalja članica NATO-a zato moraju voditi računa o svojoj politici vojne podrške Kijeva.
Sama ova izjava Volodinu može donijeti lišavanje slobode najmanje na deset godina. A takvih njegovih izjava bezumnog karaktera ima bezbroj koje je izgovorio u nekoliko navrata na moskovskoj televiziji U ovom smislu, Vladimir Putin je puno pametniji. I sud nad njim može potrajati mnogo duže. To se tiče i ministra odbrane Ruske Federacije Sergeja Šojgua ili ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova koje je puno oprezniji u svojim izjavama. Što se tiče najboljeg prijatelja sadašnjeg predsjednika Ruske Federacije, Nikolaja Patruševa koji je sada sekretar Savjeta za nacionalnu bezbjednost Ruske Federacije, koji vodio FSB odmah nakonVladimira Putina kada je on postao šef države 2000. godine i postojećeg šefa FSB Aleksandra Bortnikova, ovoj dvojici će se još duže suditi nego Medvedevu i Volodinu zbog odsutnosti političkih izjava.
Patrušev i Bortnikov najviše su uvjeravali Putina da će rat Ukrajini potrajati samo nekoliko dana, kao i da Kijev apsolutno nije spreman za obrambeni rat koji je za razliko od tvrdnji alkoholičara Medvedeva, ustvari i Domovinski.
U svakom slučaju u Evropi se već iskristalizirao stav o neophodnosti suđenja najvišeg političkog i vojnog rukovodstva Ruske Federacije za početak agresivnoga rata protiv Ukrajine – zemlji fundatora UN čiji je narod podnio najviše žrtve u odnosu na sve druge nacije u borbi sa hitlerovim nacizmom. O tome je donesena i odgovarajuća odluka Evropskog parlamenta za koju je glasala apsolutna većina deputata za manje od dvadesetak putinovih plaćenika iz sredine radikala u ovoj uvaženoj evropskoj instituciji.
U takvoj situaciji buduće kriminalne odgovornosti za počinjene zločine agresije protiv Ukrajine, Vladimir Putin je bez sumnje krenuo sa svojim političkim kockarskim postupcima na sve ili ništa. On je počeo pripremati stanovništvo Ruske Federacije za dugo trajanje rata u Ukrajini i neophodnosti žrtava od strane svakog građanina Rusija ne bi izgubila rat.
Kada je ovaj rat počeo, rusko društvo je objeručke podržalo Putinovu agresiju i sa interesom pratilo na televiziji kako ruske vojne jedinice uzimaju jednu ukrajinsku regiju za drugom. Poslije toga je počeo slom i nervoza je prešla i na ruske građane. Sada, gotovo svaka ruska porodica ima nekog svog na ukrajinskim ratištima. Da bi smanjili psihološki pritisak na svoje građane, Putin se sa Šojguom pokušao prvo bacati u zagrljaj rata onima mobiliziranim od strane nacionalnih manjina, koji su počeli ginuti u ogromnim količinama posebno u odnosu na malu brojčanost svojih matičnih naroda. Najveći gubici bili su od strane različitih naroda Dagestana, autonomnih republika Tuva i Burjatija. Kada je postalo jasno da nacionalne manjine neće spasiti situaciju, oni su onda morali u vojsku zvati i etničke Ruse. Da bi opet malo smanjili emocionalni pritisak na ruske etničke porodice, onda je iz grmlja sa svojim inicijativom iskočio vlasnik Zloglasne privatne vojne kompanije (PVK) Vagner, milijarder Jevgenij Prigožin. On je svojedobno odležao u zatvoru devet godina za razbojništvo i nasilje ,a morao je dvanaest, te je i dobio nadimak Putinov kuhar.
On je uvjerio Putina da je za rusko društvo lakše da na ukrajinskim ratištima gine neko drugi, a ne njihovi najmiliji. Dobio je odobrenje za vrbovanje dobrovoljaca u zatvorima i kaznenim ustanovama. Također je dobio za svoju privatnu vojsku 40 hiljada vojnika iz sredine ubica, silovatelja, razbojnika. Recimo, u njegovoj vojsci ima serijskih ubojica ili silovatelja nekoliko desetina ruskih žena. Za račun zatvorenika Prigožin je podignuo brojku svoje privatne vojske koja sluša zapovjedi samo njega, a ne Generalštaba Ruske Federacije do 50 hiljada vojnika. Prigožin se počeo pripremati za budući sukob koji bi bio u Kremlju i njemu bi bilo vrlo komotno imati pri ruci 50 hiljada naoružanih vojnika, posvećenih samo njemu koji imaju ogromno iskustvo ratovanja. To su pročitali u Kremlju i FSB te su počeli polako odguravati Prigožina od zapovijedi svoje vojske. Uključila se propagandistička mašinerija na ruskoj televiziji koja sada potpuno ignoriše PVK Vagner i podržava rusku kadrovsku vojsku na čelu sa ministrom obrane Šojguom. Svi navodni vojni uspjesi kremaljskih propagandista pripisuju se samo oružanim snagama Ruske Federacije i nikako PVK Vagneru. Bar u borbama oko Soledara i Bahmuta, Vagner je oko 30 hiljada ubijenih i ranjenih bivših zatvorenika. Putin, Medvedev, Patrušev, Bortnikov i Prigožin poznaju jedan drugog još od početka devedesetih godina prošlog vijeka kada je svaki od njih zarađivao svoje prve novce u doba banditskog Peterburga, onda će se nekako između sebe i dogovarati. Oni neće puno nastradati, već će najviše patnje biti za ruski narod koji je zaslužio takvo političko rukovodstvo.”