Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Tokom boravka kineskog predsjednika u državnoj posjeti Ruskoj Federaciji, dvojica šefova država govorila su o stanju bilateralnih odnosa i iznosila su stavove o važnim međunarodnim pitanjima, prije svega o ratu u Ukrajini. Peking je verbalno i javno demonstrirao naklonjenost Putinovom režimu, iako izjave kineskog predsjednika uvijek treba čitati između redova. Sa jedne strane je Peking svjestan da sada nisu u najboljim odnosima sa SAD i demokratskom Evropom, a s druge, kineski gubitak američkog i evropskog tržišta označavat će kraj stabilnog razvoja nacionalne ekonomije i stagnaciju, a možda i kolaps mnogih grana privrede, prije svega naprednih i inovativnih tehnologija i proizvoda široke potrošnje. Ekonomski i politički rat Kine protiv SAD i Evrope može označavati i potpunu stagnaciju odnosa sa Japanom, Južnom Korejom, Australijom i Novim Zelandom. Nekoliko godina bi Kina možda i mogla nekako zaobići ova najbogatija tržišta, ali čak u srednjoj godišnjoj perspektivi može doživjeti privredni kolaps. Rusija Pekingu nudi neku svoju zamjenu u vidu trgovinskih partnera na Zapadu, ali privredni kapacitet Moskve je petnaest puta manji od finansijskih mogućnosti zapadnog svijeta i to bi Kinu jednostavno bacilo na koljena. Zato Peking igra na kartu maksimalnog proširenja ekonomskih odnosa sa Ruskom Federacijom, polako pretvarajući Rusiju u sirovinski dodatak Kine, a s druge strane maksimalno pokušava zadržati privredne kontakte s industrijski i inovativno razvijenim Zapadom. Peking smatra vrlo štetnim birati između Moskve sa jedne strane i Washingtonom i Briselom sa druge. Jasno je da zapadni svijet nikad nije bio politički blizak Pekingu, ali rušenje ekonomskih veza s Evropom i Amerikom za Kinu bi bio strateški porazom. Predsjednik Kine govorio je u Moskvi takve riječi, prijatne Putinovom uhu, ali to ne znači da će biti oštro nastrojen na sastancima sa zapadnim partnerima. Kina je spremna da obilno i jeftino uzima rusku naftu, plin i ugljen, a da zauzvrat daje svoje elektroničke proizvode, da produži vojnu saradnju s Ruskom Federacijom, ali ne da se uvući u ratnu konfrontaciju sa čitavim zapadnim svijetom, koji se ispred ruske agresije neočekivano snažno ujedinio. Crvena linija, u ovom slučaju, bila bi slanje kineskog vojnog naoružanja i opreme ruskoj vojsci koja je sada u dosta teškoj logističkoj situaciji. Peking nije previše zainteresiran da Moskva potpuno izgubi rat, ali ako i dođe do slabljenja Rusije, Kina isto može profitirati. Putin se svaki put nepromišljeno oslanja u svojoj agresivnoj retorici na historijske činjenice koje, u principu, vrlo slabo poznaje, ali pri tome želi uvijek okrenuti vodenicu na svoju stranu. Recimo, više je puta govorio da je ranije Krim bio u sastavu Rusije i sada mora tako biti vraćen Ruskoj Federaciji, želio to Kijev ili ne. Ali pri tome zaboravlja da, koristeći ovu činjenicu, svoje pravo na Krim može položiti i Turska koja je njime vladala više od trista godina, a Rusija manje od 170. Kremlj zaboravlja da tako Njemačka može zatražiti povratak grada Kaliningrada, koji je ustvari sedamsto godina bio Kenigsberg. Japan i sada pravno može zatražiti povratak niza otoka u otočju Kurile, koje je poslije Drugog svjetskog rata prisvojio SSSR. Ali što je najinteresantnije, suglasno historijskim činjenicama, Kina može zatražiti povratak svojih bivših teritorija, koje je prigrabilo Rusko Carstvo sredinom XIX stoljeća. 1858. i 1860. godine bili su potpisani neravnopravni (a to osuđuje međunarodno pravo) dogovori o granici između Ruskog Carstva i vladajuće kineske dinastije Cin, prema kojima je Kina izgubila više od 1,8 miliona kvadratnih kilometara teritorije u korist Rusije, i to sve od jezera Bajkal, pa do istoka i Tihog okeana. To je jedna od najvećih teritorijalnih pljački u historiji čovječanstva. Tako Vladivostok, Habarovsk, Ulan-Ude… sve su to bivši kineski gradovi. I u kineskim udžbenicima sve je to do sada označeno historijskim kineskim teritorijama. Tako predsjednik Xi može, koliko god želi, govoriti Putinu o nekom najvećem, stoljetnom prijateljstvu, ali ako u Ruskoj Federaciji počne proces dezintegracije, zna se ko historijski može pretendirati i na koju teritoriju. O tome je i Putin uvijek brbljao i htio nešto dokazivati, a sada će mu se to obiti o glavu.
Tako će Vladimir Putin morati ‘ekonomski’ plesati oko kineskog Yuana, politički prosjačiti za neku vrstu kineske vojne pomoći, a na kraju se stoljetno prijateljstvo može završiti kolapsom Ruske Federacije, koja svim ugrožava i ponižava susjedne narode, koji su navodno historijski podjarmljeni Rusima. Putin je morao također izjaviti da podržava kineski mirovni plan. Još prije mjesec dana Marija Zaharova konstatirala je da ovaj plan nije prihvatljiv za Moskvu. Sada vidimo drastične promjene. Iako ovaj plan ima dvanaest tačaka, najbitnija je ona da ‘pri završetku rata mora biti uspostavljen princip teritorijalne cjelovitosti država’. To znači da Ruska Federacija mora vratiti Ukrajini sve privremeno okupirane teritorije, uključujući Krim. Ako Peking stvarno misli to što je rekao, onda to zaslužuje posebnu pažnju. Međutim, Putin je, uz podršku kineske mirovne inicijative, izjavio da treba računati na nove teritorijalne realije, čitaj rusku okupaciju dijela ukrajinskih teritorija. Nije dokraja jasno da li je to otvoreno rekao zbog prisustva predsjednika Xija ili zbog ruske javnosti. U svakom slučaju, mi nismo čuli za kinesku reakciju na ove bahate riječi, a to već sije sumnju u iskrenosti mirovnih planova Pekinga. Još je ostalo malo vremena da dokraja shvatimo poziciju Kine. Ako ona želi dati diplomatsko pokriće ruskim privremenim okupacijama tuđih teritorija, onda nema šanse da dobije ikakvo odobrenje Kijeva. Ali ako Kina ipak bude insistirala na provedbi principa Statuta UN, a to su principi nedodirljivosti granica i teritorijalnog suvereniteta svake zemlje, tu će dobiti razumijevanje, i to ne samo od Kijeva nego i od većine članica međunarodne zajednice koje su glasale za Rezoluciju UN o teritorijalnoj cjelovitosti Ukrajine.
Na kraju treba razumjeti da Kina ne razmišlja samo o stoljetnom prijateljstvu sa Rusijom nego i o stoljetnoj teritorijalnoj pljački kineskih teritorija od strane Ruskog Carstva. Ako se Putin tajno obavezao vratiti Vladivostok, Habarovsk i Ulan-Ude, možda će tako pridobiti potpunu naklonost Pekinga, ali će tačno izgubiti glavu u ruskom društvu. On to dobro zna, kao i predsjednik Xi.”