Šesti april, historijski gledano, najznačajniji je datum glavnog bh. grada. Ako se vratimo u prošlost, tog šestog aprila 1945. godine, “zajedničkim naporima sarajevskih patriota – Srba, Muslimana i Hrvata – Sarajevo je oslobođeno”.
Kako kaže latinska izreka – historija je učiteljica života – šestog aprila 1992., skoro pedeset godina poslije, Sarajevo su ponovo pokušali zarobiti. Unatoč htijenjima, Sarajevo je ponovo oslobođeno. Od tog aprila do kraja jula 1995. godine, ubijeno je skoro dvanaest hiljada civila – tačnije njih 11.541, kao i 1601 dijete. Povrh toga, glavni grad Bosne i Hercegovine tokom opsade pretrpio je masovno infrastrukturno uništenje.
Priznanje nezavisnosti – početak opsade najljepšeg grada na svijetu
Šesti je april, dakako, historijski važan. Posmatrajući noviju historiju, tog šestog aprila 1992. Evropska je zajednica priznala nezavisnost Republike Bosne i Hercegovine, a dok se zastava s ljiljanima vihorila pred UN-om, započelo je granatiranje Sarajeva… Tad je, zapravo, započela i najduža opsada jednog evropskog grada u novijoj historiji…
Granatiranje je bilo danonoćno; uništene su zgrade od značaja, ili su makar pokušali da ih unište, poput bolnica, RTV doma, univerzitetske zgrade, Vijećnice… Građani Sarajevi bili su bez struje, hrane, vode, lijekova… i pravo je čudo što je većina njih preživjela.
Četiri godine nakon rata potpisan je Daytonski sporazum
1995. godine, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, još uvijek je trajao tranzicijski period. Ipak, tek početkom 1996., odnosno 29. februara te prestupne godine, zavladalo je zatišje… počeo je mir.
Sarajevo je kao feniks, “evropski Jerusalem”…
Mnogi su pokušavali uništiti ga, ali ono se nije dalo. Kako je davno zapisano, “Sarajevo je lakovjerno, kao dijete, pa zato i prvo pruža ruke”… Nazivaju ga “evropskim Jerusalemom”, jer se u njemu isprepliću različite religije i kulture… I živjet će vječno.
Sretan vam Dan grada Sarajeva.