Dan je Dan grada Sarajeva. Šesti april, historijski gledano, najznačajniji je datum glavnog bh. grada. Ako se vratimo u prošlost, tog šestog aprila 1945. godine, “zajedničkim naporima sarajevskih patriota – Srba, Muslimana i Hrvata – Sarajevo je oslobođeno”.
Povodom Dana grada Sarajeva, FACE vam donosi kratku priču Darija Džamonje. Bilo bi ga danas teško smjestiti u neki knjževni nacionalni kanon, ali da je živ – sigurno bi rekao da je sarajevski. Pročitajte njegovu priču “Ovisnik”.
OVISNIK
Prošlog petka odem u samoposlugu s rođakom da kupim vinova lišća za japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat, oko šest sati popodne, kada se svi vraćaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu. Redovi se odužili unedogled, a ispred nas se još neka baba preračunala, natrpala u kolica više nego što ima para, pa sad je pred teškom odlukom šta da vrati: kesu “čipsa” ili rolnu tariguza.
“Ma jebo japrak”, iznerviran kažem rođaku i u istom trenutku uhvatim pogled momka što stoji do nas u redu.
“Odakle ste, raja?”
“Iz Sarajeva, a ti?”
“Isto.”
Pruža nam ruku i s osmijehom se predstavlja:
“Ja sam Atif. Atif Abazović.”
Meni ime zvuči poznato, a i lika kao da se sjećam: to kako mu se oči smiju, jer mu usta ne vidim od gustih brkova, kako popravlja naočale na poveliku nosu… Osjećanje je obostrano, jer i on bi se zakleo da mene zna “odnekle”. Izlazimo iz samoposluge i mi ga zovemo na piće prekoputa. Pristaje, iako kaže da je davno prestao piti: “Godinu prije Olimpijade sam zaglavio u bolnicu, a i ne zaglavio: u toj godini sam popio žestine toliko da, kad bi se ispunio kakav bazen vinjakom, mastikom, lozom, zvekanom, vlahovom – teško bi ga bilo i preplivati. Za isto vrijeme jedino što sam pojeo bile su hrenovke u ‘Grilu’ kod Druge gimnazije, manje ih nego što imam prstiju na rukama. Tad sam presto.”
Rođak i ja naručujemo po “Martel”, a on “pitcher” (dva litra) piva. Mi se zagledasmo, a on objašnjava: “Pivo nije piće – pivo je hrana. Znate li da u svakom pivu ima gutljaj mlijeka i zalogaj mesa?”
I to mi zvuči poznato, a i sve ostalo što priča: profesori iz Druge gimnazije, raja iz FIS-a, konobari iz “stare Istre”, koke iz “Park” kafane, šibicari s “Bulevara”… baš kao da smo on i ja vodili jedan paralelan život, a nikad se nismo upoznali, nego se samo sretali u prolazu, mimoilazili u kafanskim klozetima, sjedili u istim redovima u istim kinima, navijali na istim utakmicama, vozili se istim tramvajima…
“Šta sad radiš, Atife?”
On pali cigaretu (opet mi poznatom kretnjom), duboko, duboko uvlači dim, dokusuruje pivu, nadlanicom briše brkove, gleda me pravo u oči i kaže:
“Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako ‘apstiniram’ od Sarajeva i da sam cijelog života bio na ‘igli’, dosad bih se ‘očistio’, ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotariso, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da… da… da ne znam ni sam šta…”
Šutimo i pijemo, jer znam (iz vlastitog iskustva) da bi najsurovije bilo pitati ga: “Pa što se ne vratiš?”
Rastajemo se i obećavamo jedan drugom da ćemo ostati u kontaktu.
“Akobogda”, ja uvijek dodajem. Sinoć zovem rođaka i pitam ga ima li Atifovu adresu ili telefon, a on mi kaže da se ne sjeća nikakvog Atifa kojeg smo sreli u samoposluzi i bili na piću s njim. Kažem mu da nisam lud, a on mi opet ponavlja da mora biti da sam se zabunio, da sam to bio s nekim drugim taj dan, jer on je tog cijelog dana dokasno radio, nigdje iz kuće poslije nije izlazio, gledao košarku na televiziji… Sad sjedim i sjećam se kako taj dan Atif nije ništa kupio u samoposluzi (za koji je kurac onda stajao u redu?) i mislim da li je moguće da sam ja to samo sanjao Atifa Abazovića. Ili je Atif sanjao mene?