Znao sam, bio sam jedan od rijetkih koji je to davno znao, da je počeo kao rudar i uvijek me je fasciniralo to njegovo gospodsko držanje. Teško je mladom čovjeku pojmiti kako rudar, a tako obučen, dostojanstven, moderan. Kasnije shvatim da se s gospodstvom ljudi rađaju, a da je ovaj naš novinarski posao šta drugo nego rudarenje.
Dr. Senahid Halilović bi vjerovatno ovaj tekst redigovao, poredao drugačije, prelomio, presložio, jer je bio majstor, preciznije naučnik za jezik. I on je otišao. Šteta što je stvarao u osami, a nije se pojavljivao u gomili, u medijima. Sigurno bi tako većini bilo lakše shvatiti sve vrijednosti i ljepote bosanskog jezika. On je baš govorio onako kako je pisao. Lijepo.
Prije godinu dana, jučerašnji datum, otišao je jedan od najvećih arhitekti, profesora bivše Jugoslavije – Amir Pašić. Kada govorim o njemu, u meni je sukob novinara i čovjeka – objektivnosti i subjektivnosti, pa se plašim da sve što kažem o njemu ne bude subjektivno previše, a objektivno premalo. Bio je prvi arhitekta Organizacije islamskih zemalja; ništa se u svijetu nije moglo popraviti bez njega, a iz naše Državne komisije za zaštitu spomenika je izbačen, političkom odlukom, da bi u komisiju uvalili politički podobnog podrepaša… kada komandanta tvrđave zamijeni čuvar vrata, vratar, onaj s kapije. Otom-potom.