Bivši ukrajinski ambasador u BiH i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o situaciji u Ukrajini, prenoseći aktuelna dešavanja koja su potaknuta ruskom agresijom na Ukrajinu.
“Rusija je u noći na 9. maja cinično ispalila rakete na Kijev, kao i na druge ukrajinske gradove, a ujutro je sprovela vojnu paradu na Crvenom trgu, proslavljajući pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Ali ceremonija je bila mnogo skromnija nego inače, usljed nedostatka ljudstva i naoružanja na ukrajinskim frontovima. U kratkom desetominutnom govoru ispred Kremlja, tokom obraćanja vojnicima, ruskoj političkoj eliti i gostima, Putin je kazao da je ‘pravi rat onaj protiv naše otadžbine’, pritom optuživši zapadne elite da huškaju ‘narode jedne na druge, dijele društva i uzrokuju krvave sukobe’. Rekao je da se trenutno vodi pravi rat i da Rusija brani svoj suverenitet. Predsjednik Ruske Federacije optužio je Zapad za orkestriranje rata protiv Rusije, rekavši da je ‘njihov cilj vidjeti sunovrat naše zemlje’.
U principu, Vladimir Putin je ponovo počeo optuživati svakog ko se suprotstavio ruskoj agresiji na Ukrajinu, odnosno čitav demokratski svijet. Kremaljski diktator smatra da to samo svjedoči da je posrijedi urota protiv Moskve, pa je po prvi put koristio riječ ‘rat’. Sudeći po njegovom govoru, da ‘Zapad protiv Rusije vodi navodni rat’, a da Moskva u Ukrajini vodi ‘specijalnu vojnu operaciju’. Sve za šta je Putin okrivio civilizirani svijet ustvari se odnosi na oficijelnu politiku Kremlja, koji na političkom polju demonstrira rusizam, i to kao savremenu formu ruskog fašizma. Moskva se pred svojim gostima – Bjelorusijom, Jermenijom, Kazahstanom, Uzbekistanom, Turkmenistanom, Tadžikistanom i Kirgizijom – željela predstaviti kao demokratska zemlja kojoj je stalo do međunarodnog prava i ravnopravnih odnosa. Ali to je bio govor koji je trebao zasjeniti oficijelnu poziciju Rusije pred stanovništvom ovih sedam zemalja, koje je gledalo preko TV-a događaje na Crvenom trgu. Tako je Putin htio predstaviti žestoku i agresivnu Rusiju kao žrtvu napada kolektivnog Zapada, a prema ovoj logici, Ukrajinci u Ukrajini sebe ubijaju, uništavaju svoje gradove… Tako ubica i nasilnik sebe predstavlja kao žrtvu, a žrtve ruske invazije agresorima u vlastitoj zemlji. Čuti nešto takvo je i smiješno i tužno zbog ciničnog izlaganja gospodina ‘Velike laži’ iz Kremlja. Lideri spomenutih sedam zemalja, nekadašnjih sovjetskih republika, vrlo su dobro razumjeli Putinovu izopačenost, ali niko od njih se nije usudio da nekako ne prihvati ove laži vladara Kremlja. Ukrajina se bori da i ovih sedam zemalja ne izgube svoju državnost i da ne budu vraćene ponovo u novi Sovjetski Savez. Većina je njih, sigurno, pored Putina sjedila s figama u džepovima, ali kad već dolaziš u Moskvu, moraš se pridržavati protokola nametnutog od strane Rusije.
U paradi na Crvenom trgu učestvovalo je 131 borbeno vozilo, a 2021. godine bilo ih je 197. Ove godine nije bilo ni zračnih snaga. Izostao je i marš ‘Besmrtnog puka’, a razlozi su, navodno, ‘bezbjedonosnog karaktera’. Nekadašnji sjaj velike pobjede, koju je širila kremaljska propaganda, propao je. Ostala je samo pomutnja prilikom shvatanja realnih ideala djelovanja Moksve. Ruska vojska koja ubija, siluje i pljačka nekako ne ulazi u okvire ‘otpora’ navodnoj zapadnoj agresiji. Čitav svijet vidi samo jednog agresora, koji se zove Ruska Federacija. Nikakvo prikrivanje verbalnom frazeologijim to ne može promijeniti. Nasilnik i ubica mora biti priveden pred Međunarodni sud za ratne zločine u Ukrajini. Pobjeda nad nacizmom prije 78 godina ne može biti izgovor za nove moskovske ratne zločine i kriminalne radnje Kremlja. Potjernica za zločincem Putinom nije izmišljena floskula nego realnost djelovanja međunarodnog pravosuđa. Pored Putina, onaj ko riskira da postane meta međunarodne istrage je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko. On je toga svjestan i više ne riskira da javno i stalno podržava agresivnu djelatnost Kremlja. Minsk smatra da se to ne isplati. Lukašenkovu ishitrenost shvatili su i u Jerevanu, Dušanbeu, Biškeku i drugim glavnim gradovima centralne Azije, koja je nekad bila dijelom SSSR-a. Putin je još živ, pa je još uvijek opasan po njihov opstanak. Svi čekaju da ode zauvijek, pa da iskoriste šansu da tiho izađu iz ‘čeličnog zagrljaja’ Moskve. Sada svaki igra svoju ulogu. Odlučnost u odnosima sa Rusijom može se smatrati neopreznošću opasnog karaktera. ‘Bolje zadobiti diktatora i neko vrijeme biti van dosega njegovih agresivnih planova.’ Takva kalkulacija zasigurrno je garancija njihovog političkog preživljavanja u dogledno vrijeme. Dotad, oni ostaju glumci u političkoj predstavi koju im je nametnuo Kremlj.
Predsjednica Evropske komisije, Ursula von der Leyen, istog je dana boravila u posjeti Kijevu. Ukrajinu je opisala kao ‘srce koje kuca po evropskim vrijednostima’. ‘Ukrajina se hrabro bori za evropske ideale koje slavimo danas’, rekla je. Njena posjeta naglasila je Putinovu izoliranost od Evrope i Zapada. Njegov politički sat već otkucava zadnje mjesece političkog postojanja.”