U amfiteatru Filozofskog fakulteta u Sarajevu u toku je komemoracija u čast književnika i akademika Dževada Karahasana.
Na komemoraciji, osim porodice, prisustvovali su mnogi profesori, ali i rektor Univerziteta u Sarajevu, Rifat Škrijelj, te glumica Tatjana Šojić.
Prisutnima se obratio dekan Filozofskog fakulteta Dževad Šljivo, koji je istakao da je vijest o smrti Dževada Karahasana ostavila sve u nevjerici.
“Brojne rekacije su pokazale da nas je napustio veliki čovjek, pisac, akademik i naš voljeni Bosanac. Vjerovatno najznačajnije ime naše kulture u posljednjih pola stoljeća. Meni se čini da je za život ovog velikog čovjeka sve nedovršeno i nepotpuno. Karahasan nas je naučio mnogo toga, a najvažnija je ona o važnosti razgovora. Učio nas je da je razgovor nosi odgovornost da pokušamo doći do odgovora. Dok razgovaramo, ništa ljudsko ne može i neće nam biti strano… Svemu možemo dati ljudsko lice i ljudski oblik. Ostaje nam da čuvamo Karahasana i da nas Karahasan čuva”, rekao je.
U svom obraćanju, nekadašnji dekan Filozofskog fakulteta Muhamed Dželilović je istakao da je otišao najveći mislilac s ovih podneblja.
“Svaka forma razgovora s njim jeste bila i ostala prava gozba. Karahasan je kroz život gradio svije vrtove i to je prepoznato. U njegovim djelima se vidi njegova okrenutost prema ovoj zemlji. Živio je i u sebi njegovao ideju Bosne i ideju Sarajeva i u toj ideji prepoznavao Goetheove snove o svjetskoj kulturi: vezan za svoju zemlju, ali opet svoj. Opet je svom Sarajevu, Sarajevu kao ideji i kulturnom obrascu, ostao vjeran. Na kraju, šta reći osi: ‘Hvala ti, Dževade, na svemu'”, kazao je Dželilović.
Predsjednik Društva pisaca, Hadžem Hajdarević, kazao je da je otišao najevropskiji pisac.
“Zaista je otišao sa ovoga svijeta jedan od onih koji je stekao slavu u književnosti napisanoj na bosanskom jeziku. Svaki pisac će opstati onoliko koliko bude čitan, a vjerujem da će Karahasan ostati najčitaniji”, ističe Hajdarević.
U svom emotivnom govoru od prijatelja i profesora oprostio se i Pjer Žalica, profesor na Akademiji scenskih Umjetnosti.
“Puno smo naučili od njega. On, koji se sklanjao od modernih stvari, zapravo je bio najmoderniji među nama. Poruka koju pamtim jeste kada mi je rekao: ‘Nemojte se truditi biti originalni, jer ako se trudite, onda nećete biti.’ I danas se hvalim svojim studentima da je Dževad Karahasan bio moj prijatelj i profesor. Kada ode prijatelj, to boli, jer prijateljestvo je teret zato što nosi odgovornost i kada ode prijatelj, to postane još teže. Najviše sam ponosan na to što mi je bio prijatelj. Kad god mi je trebao, on je bio tu”, rekao je Žalica u svom oproštaju od velikana kakav je bio Karahasan.
“Učio sam i još učim”, ovim riječima je otpočeo svoj govor profesor Vahidin Preljević.
“Dževadu Karahasanu dugujem mnogo i od njega sam učio jako puno i još uvijek učim. Svi čitaoci znaju u kojoj mjeri odišu ovom humanističkom predstavljanju. Bilo mi je posebno drago što je evropska kulturna javnost prepoznala u Karahasanovim tekstovima glas u kojem se slivaju svjetovi. Nema nikakve sumnje da su naši ljudi voljeli i poštovali Dževada. Ostat će dugo živo sjećanje svih nas na njega i neće dozvoliti ni glasovi u Dževadovim tekstovima, koje su bilješke želje za sagovornikom, da ono nestane”, kazao je Preljević.
Merima Handarević, posljednja doktorantkinja prof. Karahasana, svojim emotivnim govorom je rasplakla prisutne u amfiteatru, te istakla da joj je Karahasan bio kao drugi otac.
“Riječ bio u mom govori ne postoji. Od pisca se ne moramo opraštati; pisac nikada nije napustio čitaoca… nije ni mene moj. Obećao je doći u maju u Sarajevo. Ispunio je onako kako se može ispuniti. Ipak, voljela bih da od nas niko ne zaboravi da je mentor bio dobar insan, čovjek, pa tek onda sve ostalo”, istakla je Handarević.