Bivši ukrajinski diplomata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, Oleksandr Levchenko, za “Face.ba” piše o aktuelnoj situaciji u Ukrajini.
“Moskovska propaganda konstantno se bavi ispiranjem mozga svojih građana. S obzirom na kremaljsko sovjetsko iskustvo vođenja komunističke propagande, posebna se pažnja poklanja zaglupljivanju omladine, posebno školske djece. Djeca su od tinejdžerskih godina zaražena idejama Kremlja o navodnoj jedinstvenosti Rusije u njenom historijskom razvoju i nekoj vrsti mesijanske misije u svijetu. Čak i u školskim udžbenicima Moskva počinje da prisvaja historiju drugih naroda, predstavljajući je kao svoju. Još od vremena Velike Moskovske kneževine, tamošnje vladajuće elite htjele su da se predstavljaju direktnim nasljednicima Kijevske države Rus, što nikada nisu bile, ni u etničkom, a ni u političkom smislu. U Moskvi se sve vrijeme prešutkivalo da je Kijev postao centar prve slavenske državnosti još krajem 5. vijeka, kada su se ujedinila lokalna plemena Anta. Ruski historičari ‘zaboravljaju’ da podsjete svoje školarce i studente da u to vrijeme na evropskoj teritoriji moderne Rusije uopće nije bilo Slavena. Tamo su se pojavili tek nakon 250 godina na račun slavenskih plemena iz Poljske: Kriviča, Slavena i Vjatiča, koji opet nisu bili osnivači države Rus, već su jednostavno bila plemena koja je pokorio Kijev. Stoga, kada su Kijev osvojili Mongoli1240. godine, sama država Rus je praktično propala. Još sto godina funkcionisala je na teritoriji moderne zapadne Ukrajine u obliku Galičko-volinske kneževine, a potom i Ruskog kraljevstva, pošto je Galičko-volinski knez Danilo dobio krunu od Pape iz Rima. U to vrijeme, sve teritorije moderne evropske Rusije bile su dio države Tatara i Mongola: Zlatna Horda. Moskva je bila mali grad i nije mogla biti nasljednik moćne Kijevske države, čak ni vremenom, kada je njena moć rasla. Ovo je čista historijska laž koja je napisana u ruskim udžbenicima još sredinom 18. vijeka da bi se nekako objasnilo državno nasljeđe Ruskog Carstva. U istu svrhu, da bi zavarao svoj i susjedne narode, car Petar I je Moskovsku državu preimenovao u Rosiju (Rusiju), koja je verbalno slična nazivu Rus, ali samo verbalno, sigurno ne historijski.
Ministar obrazovanja Ruske Federacije Medynskyi predstavio je novi udžbenik historije za deseti-jedanaesti razred u kojem su prepisana poglavlja od sedamdesetih do dvijehiljaditih godina i dodato poglavlje posvećeno vojnoj agresiji na Ukrajinu od 2014. godine. Rusija se pretvara ne samo u totalitarnu državu koja inficira stanovništvo imperijalnom manijom i lažima, već u zemlju diktature ideologije ruskog fašizma, rusizma. Rusisti licemjerno osuđuju ‘prepisivanje historije’ u susjednim zemljama, dok se i sami tim poslom posebno često bave za vrijeme vladavine Vladimira Putina. U ovim udžbenicima sovjetske ere postoji odbijanje da se priznaju zločini i greške komunističkog režima, kao što je ubijanje gladom deset miliona sovjetskih građana (1932–1933.), pogubljenje skoro milion sovjetskih ljudi proizvoljno optuženih za državnu izdaju (tridesetih godina prošlog vijeka) i progon trideset miliona stanovnika SSSR-a u popravne ustanove, a zapravo koncentracione logore (1930–1950.). Tako Kremlj i sada izražava spremnost da ponovi masovne zločine. Totalne laži i manipulacije u udžbenicima o agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu su u suprotnosti čak ni sa ličnim iskustvom ukrajinskih školaraca i njihovih roditelja, koji su bili primorani da se nađu na privremeno okupiranoj teritoriji Ukrajine. Nametanje nastavnog plana i programa zasnovanog na ovim udžbenicima školarcima na privremeno okupiranoj teritoriji Ukrajine je još jedan zločin koji su ruski osvajači počinili nad ukrajinskom djecom.
Putin koristi historiju kao oružje ne samo u Ukrajini, već i u Africi. Moskva već dugi niz godina optužuje Veliku Britaniju, Francusku i Sjedinjene Države za kolonijalnu politiku prema Africi. Međutim, Rusija zauzvrat nudi samo ‘Wagnerovu’ politiku… a ovo je fašistička politika prema kontinentu. Kremlj podmićuje predstavnike političke elite i vrha vojske u mnogim afričkim zemljama kako bi riješio svoje probleme. Dijamanti, zlato, rude plemenitih metala izvoze se iz Afrike u Rusiju gotovo besplatno, a zauzvrat Rusija isporučuje plaćenike. ‘Wagner’ je postao glavni izvozni potencijal Rusije u Africi. Uz pomoć ovog ruskog PVK-a, Moskva je uspostavila režime zavisne od Kremlja u Maliju, Burkini Faso, Gvineji, Centralnoafričkoj Republici i sada u Nigeru. Madagaskar, Mozambik, Etiopija i Angola također su veoma zavisni od Kremlja. U tim afričkim državama veoma je prisutna ruska propaganda koja neprestano osuđuje prošla kolonijalna vremena, ali ne spominje da sada Moskva vodi otvoreno imperijalističku politiku na kontinentu, pokušavajući da ga potčini svojim interesima. Razvoj odnosa sa afričkim zemljama je također jedan od prioriteta spoljne politike Ukrajine. Afrički partneri su detaljno informisani o oružanoj agresiji Ruske Federacije na Ukrajinu i njenim razornim posljedicama, kao i o mirovnim inicijativama Kijeva, koje predviđaju bezuslovno povlačenje ruskih trupa sa privremeno okupiranih teritorija. Rusko-afrički summitu u Sankt-Peterburgu nije bio trijumf spoljne politike Moskve. Zastupljenost afričkih lidera bila je ispod očekivanja uprkos Putinovom otvorenom pokušaju da ih korumpira. Većina afričkih lidera jasno je stavila do znanja da im ne trebaju pomoći Kremlja, već da Rusija poštuje svoje obaveze u okviru Crnomorske inicijative za žito. Podržavati Ukrajinu ne znači biti ‘prozapadni’ ili ‘antizapadni’; to znači privrženost principima međunarodnog prava, odbacivanje agresije, ugnjetavanja, genocida i politike imperijalizma.”