Hadžifejzović: “Nekako su se ipak Arapi sastali. Tipično istočnjački – kasno se sastaju, a kada to i učine pričajući o Palestini, sve se završi na riječima – ništa od akcije. 75 godina su Arapi, prvo vojno, potom nakon poraza od Izraela, politički i diplomatski pokušavali nešto i nisu dobili ništa. Dobio je Izrael – priznanja nekih arapskih zemalja. U finišu, pred najvažnijim priznanjem, onim od Saudijske Arabije, izbio je rat. Jedna je istina: nijedna arapska država neće Palestince sebi. Istina je i druga – ako se Palestinci i rasele po arapskim zemljama, Izrael pobjeđuje i dobija nove teritorije. Treća istina je – Palestinci, a to danas u Egiptu kaže Abbas, ostaju na svojim teritorijama, a to znači da će mnogi od njih biti ubijeni. Četvrta istina: znate li koliko Arapa ima? Između 300 i 400 miliona. Mnogi od njih žive u superluksuznim državama, plivaju u milijardama i mislite da im se ovozemaljski ćeif, hedonizam, uživanje, luksuz, njihov lični, kvari zbog nekoliko miliona braće Palestinaca? Ako se šta može riješiti parama, politikom i riječima – onda su Arapi galantni. Vojskom, akcijom, napadom… za to nisu spremni. Zna to Izrael. No, problem i jednima i drugima je narod. Zapamtite: više se arapske vlade plaše pobune svog naroda protiv vlasti negoli Izraela. Ako se Arapi, narod, dignu, mnoge vlade i vlasti će pasti. I, naravno, najveći problem za Arape su nearapi, ali ipak muslimani – Iran.”