Prva je počela 1987. godine, a prekinuta je 1993. godine nakon potpisivanja Sporazuma iz Osla i uspostave Palestinske Narodne Samouprave.
Uzrok Prvoj intifadi su izraelsko-arapski ratovi, tačnije Šestodnevni rat u kojem Izrael osvaja Zapadnu obalu i Pojas Gaze i stavlja ih pod svoju vojnu upravu.
Mnoštvo nezadovoljnih Palestinaca nastavlja živjeti u izbjegličkim logorima na okupiranim područjima, a s druge strane izraelski naseljenici sve češće grade naselja na palestinskom području.
Krajem osamdesetih godina situacija ključa i dolazi do vrhunca 6. decembra 1987. godine, kad izbijaju velike palestinske demonstracije nakon što je u Gazi ubijen Židov, a istovremeno u saobraćajnoj nesreći ginu četvorica palestinskih izbjeglica. Tokom protesta izraelski vojnik ubija Palestinca, što izaziva novu pobunu.
Sedam godina od potpisivanja sporazuma započinje Druga intifada, poznata i kao Intifada al Akse. Naime 28. septembra 2000. godine izraelski političar Ariel Sharon, tada vođa opozicione desničarske stranke Likud, ulazi na prostor jeruzalemskih džamija, među kojima je i poznata velika džamija Al Aksa.
Poslije linča dvojice izraelskih pričuvnih vojnika, prethodno zarobljenih u Ramali, sukobi postaju trajni. Palestinci počinju s terorističkim samoubilačkim napadima koji odnose mnoge živote nedužnih, a izraelska vojska odgovara sravnjivanjem čitavih naselja sa zemljom i snažnim odgovorima na najmanji otpor.
U ovoj intifadi ubijeno je gotovo 6000 Palestinaca, 1062 Izraelca te 64 strana državljana.
Kako se palestinska politika mijenjala, nade u mir su padale. Izraelci su se udaljili od nasilja druge intifade vjerujući da će ustupci i potraga za mirom biti dočekani s više nasilja.
“Palestinci su vjerovali da se Izrael obavezao na okupaciju i polaganu aneksiju Zapadne obale. Zbog gorčine, kada se Izrael povukao iz Gaze 2005. godine, to je učinio bez konsultacija s Abasom ili drugim palestinskim liderima voljnim da sklope mir, što je namjeran gest nepoštovanja.