Suvremeni ekonomski, ali i sveukupni društveni razvoj, gotovo u svim segmentima temelji se na tehnici i inovacijama koje su u najvećoj mjeri rezultat naučnih te poduzetničkih procesa. Tehnologija drastično redizajnira sve segmente društvenog sistema artikulirajući nove obrasce ponašanja u svim područjima ljudskog života.
Primijenjena nauka, odnosno naučnici i kreativci različitih naučnih profila umreženi u projektne timove i virtualne organizacije, produciraju tehnička znanja koja gotovo svakodnevno mijenjaju ustaljene obrasce funkcionisanja ekonomije, javne uprave, zdravstva, kulture i ostalih segmenata društvene zajednice. U krajnjoj liniji redizajnira se i društvena komunikacija te društveno ponašanje na koje tehnika snažno utječe mijenjajući njihove oblike.
U takvim okolnostima odrastaju današnja djeca i mlade generacije koje su od rođenja integrirane u visoko tehnološko okruženje. Zbog preciznosti treba reći kako se to prvenstveno odnosi na djecu i mlade u razvijenim zemljama jer smo svjedoci sve veće asimetričnosti u distribuciji ekonomskog bogatstva što u krajnjoj liniji rezultira i tehnološkim zaostajanjem pojedinih dijelova svijeta.
“Digitalna cucla”
Mnogim su roditeljima, posebno tokom porodiljnog i roditeljskog dopusta, ali i kasnije, ako većinu dana provode sami sa svojim djetetom, dopisivanje, čitanje i objavljivanje poruka na društvenim mrežama i forumima, ili čitanje članaka na internetu gotovo jedina veza sa svijetom odraslih. Potreban nam je odmor i odmak od cjelodnevne posvećenosti djetetu, ali možda se pitamo može li takvo korištenje pametnog telefona imati negativan utjecaj na naš odnos s bebom i trebamo li ga ograničiti. Upozorenje je svakako tu. Trebamo biti svjesni koliko vremena trošite uz pametni telefon kada ste s djetetom. Mala djeca najbolje uče kroz odnos sa svojim roditeljima i skrbnicima; korištenje mobitela taj odnos ne bi trebalo ometati.
Kad je riječ o izlaganju beba i male djece pametnim telefonima i drugim uređajima s ekranima, uključujući televizor, treba imati na umu da u malim količinima ono neće štetiti, no stalno uključen televizor, uređaji u spavaćoj sobi i korištenje medija kao “dadilje” mogu negativno utjecati na misaoni, fizički i emocionalni razvoj djeteta.
I u ovom slučaju je ključno da vrijeme koje dijete provodi uz ekran ne ometa vrijeme sa roditeljem, ali kvalitetni medijski sadržaji koje ćete zajedno gledati ili ih koristiti za zajedničku igru sasvim su u redu.
No, ponovo ćemo krenuti od roditelja. Kao roditelj, na vama je da postavite jasna ograničenja korištenja tehnologije. Pobrinite se da vaše dijete razumije odgovornosti koje korištenje telefona nosi sa sobom te unaprijed odlučite o posljedicama za nepoštovanje pravila.
Stručnjaci za razvoj inteligencije, smatraju da djeci mora da se ponudi alternativa, a to je aktivacija mozga na prirodan način. Za nove generacije školaraca se popularno kaže da su “rođeni sa telefonom”, tj. da su od malena naviknuti na ekran i veliki broj informacija. Posljedica toga je slaba pažnja na duže staze.
Dr Ranko Rajović objašnjava da mobilni telefoni kod djece stvaraju zavisnost.
– Kao kod droge. Djeca izlaze u dvorište na odmor i na telefonima su. Slaba socijalizacija, mozak radi brže, stotine slika im je pred očima. Njima je dosadno. Imaju problem hiperpažnje, dok mi stariji imamo duboku pažnju. Mnogo problema smo sa tim napravili – upozorio je Rajović.
Dr Rajović naglašava da je suština u igri i aktivaciji mozga.
– Mi njima treba da napravimo metode učenja da im bude dovoljno interesantno, da im liči na igru i dobili bismo rezultat. Moramo da im ponudimo igru. Ako im mi ne ponudimo igru, nego moraju pasivno da slušaju pet sati, normalno je da će da gledaju kroz prozor ili u telefon. Alternativa je ponuda aktivacije mozga na jedan prirodan način i tako ćemo da dobijemo rezultat – pojasnio je Rajović.
Korištenje digitalne tehnologije kod djece predškolske dobi
Kroz vrijeme se utvrdilo kako zastupljenost digitalne tehnologije kod djece predškolske dobi raste iz godine u godinu. Razlog tome je što nova digitalna tehnologija omogućuje djeci lakše korištenje i brže snalaženje spomenute tehnologije. Rezultati ovog istraživanja pokazali su kako nova digitalna tehnologija (tableti i smartphoni prvenstveno) nisu zastupljeni u velikoj mjeri među djecom predškolske dobi. Nadalje, ispostavilo se da roditelji ne poznaju dovoljno posljedice (bilo pozitivne ili negativne) digitalne tehnologije te da svoja uvjerenja temelje na intuitivnim pretpostavkama koje svoje korijene nalaze u medijskim raspravama. Na kraju, utvrđeno je kako stavovi i iskustva roditelja s digitalnom tehnologijom u velikoj mjeri utječu na to kako će djeca koristiti navedenu tehnologiju.
Digitalna tehnologija služi za pravovremeno dolaženje na posao, kupovinu namirnica, naručivanje za termin kod doktora i kontrolu zdravlja. Može se reći da je ona postala “štaka” koja je nužna kako bi koračali 21. stoljećem. Zbog njezinog brzog prodora u našu svakodnevicu, teško je zamisliti kako bi danas život izgledao bez nje.
James B.Corney u svojem govoru sažima što tehnologija predstavlja danas: “Tehnologija je zauvijek promijenila svijet u kojem živimo. Online smo, na ovaj ili onaj način, cijeli dan. Naši mobiteli i računala postali su refleksije naših osobnosti, interesa i identiteta. Oni sadrže mnogo toga što je nama bitno ” . Naime, može se reći da je digitalna tehnologija postala produžetak našeg tijela i psihe, neizostavan dio čovjeka. To se može primijetiti po vijestima koje govore o tome kako su ljudi počeli stavljati mikročipove u svoje tijelo radi još lakšeg snalaženja u svakodnevnom životu.
Iz navedenog se da zaključiti kako korak po korak digitalna tehnologija postaje neodvojivi dio čovjeka. Uslijed sve većeg prodora digitalne tehnologije u kućanstva, mnogi znanstvenici su se zapitali kako takav novitet koji zadnjih nekoliko desetljeća probija barijere komunikacije, transporta, ekonomije i ostalih sfera društva utječe na čovjeka?
No, možda je bitnije pitanje kako digitalna tehnologija utječe na najmlađe?
Zaista, teško je ne postaviti pitanje kakve će posljedice uključenost tehnologije imati na razvoj djece, ako se već sada nalaze primjeri u kojima digitalna tehnologija predstavlja primat u djetetovom odrastanju te polako potiskuje tradicionalne izvore zabave i učenja. Budući da je teško donijeti zaključak o posljedicama digitalne tehnologije zbog prije spomenute prirode razvoja iste, možda je bolje, za početak, promotriti kvantitativne podatke koji govore o korištenju digitalnih uređaja kod djece predškolske dobi kako bi se dobio uvid u razinu zastupljenosti digitalne tehnologije u svakodnevnom životu djeteta.
“U prve tri godine, u tom periodu intenzivnog razvoja, dijete treba da ima konstantnu živu interakciju, komunikaciju, stimulaciju, a to je najbolje u porodici i sa vršnjacima. Bez toga, u najboljem slučaju razvoj će `samo` kasniti, a u težim slučajevima imamo razvojne smetnje i poteškoće. Dijete pred ekranom je u jednom položaju, komunikacija je jednosmjerna, ali se posljedice ponekad primijete tek pred polazak u školu.
Ekranizam nije zabluda i da će biti sve veći problem ukoliko se pristup roditelja ne bude mijenjao, a da bi i pedijatri ranije morali upućivati djecu logopedima, defektolozima, psiholozima, jer se ranijom intervencijom rezultati postižu brže i bolje.
Najnovija istraživanja također pokazuju kako izlaganje djeteta virtuelnom svijetu u najranijem uzrastu na račun žive komunikacije neminovno vodi problemima u živoj komunikaciji i dovodi do manjka empatije.
Dijete nije naučeno na osjećanja drugih jer telefon ne daje povratnu informaciju o tome. I škole i roditelji nam se obraćaju zbog sajber bulinga, sve prisutnijeg oblika vršnjačkog nasilja. Počinioci se ne bi isto ponašali kada bi fizički bili u prisutvu žrtve. Imali bi osjećaj kako je tom djetetu, vidjeli bi ga kako plače, tuguje, ne spava, ne jede i sigurno bi drugačije reagovali nego kada su za te informacije uskraćeni.
Također rano izlaganje djeteta ekranu dovodi do disharmoničnog razvojnog poremećaja, do poremećaja iz autističnog spektra i usporenog razvoj govora, a da ekranizam u kasnijem uzrastu dovodi do promjena u ponašanju, odražava se na uspjeh u školi i negativno utiče na socijalizaciju.
Potencijalne posljedice korištenja digitalne tehnologije od strane djece
Negativne posljedice dječjeg korištenja digitalne tehnologije
Pitanje korištenja digitalne tehnologije oduvijek je poticalo različite rasprave među javnostima oprečnih mišljenja. No, nerijetko se događa da su fokus takvih rasprava često negativne strane korištenja takve tehnologije, pogotovo ako su djeca predškolske dobi u pitanju. (McPake, Plowman, Stephen 2010:1-3). Jasno je da izuzetno brzi razvoj digitalne tehnologije i njezino, još brže, uključivanje u svakodnevan život izaziva određenu nelagodu, strah, ali i paniku. Ne možemo negirati da negativne strane korištenja takve tehnologije zasigurno postoje. U kontekstu korištenja digitalne tehnologije kod djece, svakako postoji određeni skup pitanja koja se pojavljuju kada se govori o negativnim stranama. Navedena pitanja autori McPake, Plowman i Stephen (2010:3) svrstavaju u tri kategorije:
- Društveno-kulturna kategorija sadrži teze kao što su: – djetetov društveni život je u opasnosti jer se dijete igra samo, – digitalna tehnologija omogućuje virtualno iskustvo (za razliku od stvarnih situacija koje neposredno stvaraju određeni doživljaj), – marketinško plasiranje digitalne tehnologije targetira djecu koja nisu u stanju kritički promotri sadržaj
- . Kognitivna kategorija pod kojom se podrazumijeva da je: – djetetov intelektualni razvoj je u opasnosti zbog opterećenja koje digitalna tehnologija vrši na kognitivne resurse, – djetetov razvoj mašte je inhibiran jer takva tehnologija potiče pasivnost, – razvoj jezika je inhibiran.
Smirenost djeteta kao kategorija govori o:
– djetetovom vremenu provedenom uz tehnologiju umjesto igrajući se vani,
– djetetovom zdravlju koje je ugroženo jer se takva tehnologija pretežno koristi u sjedećem položaju, što dovodi do opasnosti od pretilosti,
– tome da takva tehnologija stvara ovisnost,
– postojanju opasnosti od djetetovog izlaganja sadržaju koji nije primjeren za njega,
– tome da su mogućnosti interakcije s članovima obitelji koje potiču emocionalan razvoj smanjene.
Zaista, postoje istraživanja koje potvrđuju neke od tih teza. Tako, Alison Alexander u članku Media and family (2008:134) navodi sljedeće istraživanje:
Mesch (2006) je intervjuirao oko 400 izraelskih adolescenata o tome je li korištenje interneta narušilo koheziju porodice. U njegovom strukturalnom modelu, korištenje interneta je negativno koreliralo s vremenom koje osoba provodi s porodicom. Štoviše, korištenje interneta u svrhu socijalizacije (u odnosu na korištenje interneta za traženje informacija) je bilo u pozitivnom rastu u odnosu na sukobe u porodici. Stoga, autor je zaključio da je korištenje interneta indirektno i negativno utjecalo na koheziju porodice.
Kada se koristi individualno, ovakva vrsta tehnologije često predstavlja izvor zabave za dijete. No, ne smije se zanemariti i njezin edukativni potencijal, čiji značaj roditelji tek otkrivaju. Glavni strah roditelja je kako drugi ljudi, preko interneta, mogu utjecati na njihovo dijete te na kakav neprimjereni sadržaj djeca mogu naići kada koriste takve uređaje. Roditelji se oslanjaju na svoju sposobnost kontrole kao efikasnu mjeru u sprječavanju opasnosti koju takvi uređaji mogu prouzročiti. Za roditelje, kontrola podrazumijeva restrikciju te komunikaciju s djecom o različitim sadržajima i postupcima koji su vezani za korištenje tehnologije.
Što u konačnici znači da stavovi roditelja, njihova iskustva i kontekst u kojem su odrasli predstavlja temelj za razvijanje djetetovog odnosa s digitalnom tehnologijom. Iako oni nisu svjesni koliko naveden značajke utječu na dijete, neminovno je da one igraju bitnu ulogu u tome kako će dijete odrasti s digitalnom tehnologijom.